Na rubu sjećanja

Negdje na rubu mojih sjećanja nalazi se jedan san, maglovit, ali ipak jasan. U posljednje vrijeme, sve češće mislim o tome što sam usnio, o onome što se nazire kroz maglu, što je u prvi mah djelovalo kao nejasnoća, sada ipak biva očiglednost. Sve više i snažnije želim da se taj san i ostvari, pa ga ovako budan sve više sanjam, dopunjujem stvari, svaku pojedinost. Tamo gdje ima te magle popunjujem prostor, proširujem priču, uljepšavam je, dajući joj više smisla, povećavajući razloge zašto bi trebalo da se ostvari.

San, jezero okruženo gustom šumom, malo blistavo jezero. Jedna mala drvena kuća, kao one planinske, sa verandom i nekoliko basamaka, i u svom tom raskošu nabujale prirode, vezan uz obalu zlatno-žuti čamac, a u njemu štap za pecanje. Pored kuće velika lipa, a pod njom dvije stolice, i mi i nas dvoje. Ona i ja, srećni, nasmijani, mladi i zaljubljeni. Pričamo o ljubavi, živimo ljubav, udišemo ljubav, ona moju a ja njenu, i rađamo novu, našu najveću, ljubav. Smijemo se, milujemo, ćutimo i gledamo, a oko nas i među nama mir, ostvareni snovi, neka naša vrsta slobode i pobjeda nad svim onim nedaćama. Pobjeda nad strašnom prošlosti i svemu onome što je kao takva u sebi sadržala. A sadržala je mnoštvo toga što nas je razdvajalo, gušilo, činilo nesrećnim, činilo da budemo sami ili uglavnom okruženi pogrešnim osobama, bez dovoljno pažnje i razumijevanja, poštovanja i ljubavi, bez iskrenosti i još mnogo čega.

Godine samoće, praznine, nagomilanog bijesa i nakupljenih razočarenja, noći i noći tumaranja u praznini dok sporo tekli su sati. Godinama je lutao pogled, tražile su oči jedno drugo, ona i ja tražili smo sebe, tražili smo nas. Vrtili smo se u krug, vrtili se u međuprostoru, između dva svijeta i dvije stvarnosti, tražeć’ put. Kuda i kako preći granicu, kako dospjeti na onu drugu stranu, kako dosegnuti do čistine koju smo vidjeli, tamo gdje nepravda ne postoji, ni laži, ni daljine, ni prepreke, ni neprijatelj, ni dušman, ni zlo. Kako spojiti tijela koja ne mogu živjeti odvojeno, jer duše su nam zaživjele kao jedno, i ne samo duše, već i misao svaka. Tom istom dušom i tim istim mislima, putovali smo jedno drugom u zagrljaj, ali su noći bile jezive i hladne, puste noći, grlili smo praznu postelju, grlili smo svako svoj dio mašte, svako svoje neostvarene želje.

San, negdje na rubu mojih sjećanja, čini se na pogrešnom mjestu, ali nije. Ondje je najsigurniji, i bolje je za mene da kao takav tu i ostane. Jer, ako jednoga dana izgubi smisao, ili postane nemoguć, ako potraju godine, pa ova mladost prođe, lakše će mi biti da ga otisnem u provaliju, u ambis vječnog zaborava. Neka još uvijek ono malo magle, neka se drži još, da ova luda glava ne bi našla drugoga i pogrešnoga puta tome snu, puta do mjesta gdje bi on postao prejak, prevelik i nemoguć za sam život.

Predrag Kisić