Foto: 
Payton Chung

Ne znam

Počinju razbojničkim kasom, kroz maglu i vlažnu travu. Izgledaju izdaleka kao da se vuku, tegleći masne oklope, tupa koplja, teške i masivne čizme. Gledaju pravo napred, ne osvrćući se niti posrćući u svom otežalom približavanju. Ranjeni su, ili makar tako izgledaju. Popucali su im mišići, vene se na nogama izobličile, ruke su im postale otporne na zimu. Svetlucaju im oči, krive se ispod obrva.

Volela bih da su napolju noć i mesec i da mi pomognu, da im osvetle lica i unutrašnjost. Da mi dozvole da ih postanem svesna. Da im daju poreklo, da vidim odakle potičem. Da im kažu da pohrle, da razbiju moju zakržljalu stvarnost u kojoj ne znam. Ne znam zbog magle, zbog prethodnih okršaja, zbog blizine, zbog kukavičkog „ja“, ne znam zbog zaborava, zbog prolaznosti. Ne znam jer nisam svesna

Ne znam odakle dolaze. Oni, moji strahovi.

Krive mi kičmu. Plaše me svojim približavanjem, svojim podsećanjem, svojim postojanjem, svojim poreklom – koje sam ja. Plaše me a stvaram ih, čine se ranjenim a ranjavaju me, znam za njih ali ne znam

Govorim sebi da postoje kao što govorim sebi ko sam, svuda su oko mene jer ih ja vidim, kriju se ali se istovremeno otkrivaju.

Kradem dnevnu svetlost, poklanjajući je njima, u prizoru rajzbojničkog hitanja i magle, kada me sasvim poseduju, kada sam uhvaćena u svetlucanju krvavog oka koje ne odmiče pogled od mene.

Predajem se strahovima iz neznanja, nepoznavanja, nesaznanja, zbog plačljivih ruku koje žude da zagrle, a večno ne smeju. Osećam polako kako se strast gasi, nastupaju nemiri, stvarnost se razbija na kockice i nestaje u neprepoznatljivosti, stalno i iznova. Iznova bledi oko, krše se zglobovi, opadaju boje sa lica.

Vratim se jer poželim, poželim da na mesečini prepoznam i shvatim sopstveni mrak, da se usudim da mi ne treba ništa sem ljubavi, i da je to put ka hrabrosti.

Volela bih da volim i volela bih da znam. 

Jasna Rakićević

Komentari

Komentari