Foto: 
Iva Tanacković

Nesalomljivi

“Okanite se njega, jer sve ću da vas polomim!“

Malo je nedostajalo da baš to napišem na komadu kartona koji sam ekserom zakucala za stablo. No, batalila sam Đoleta i napisala sledeće:

„Život je lep. Ja sam još lepši. Ako ste lagali i ako me usmrtite, želim vam sve najgore.“

Bila je prohladna novembarska noć, nisam mogla da spavam. Pokušala sam da skuvam nekakav izgovor za pastu – nije bio jestiv. Bila sam ubeđena da već dvadesetpet godina ništa ne ide kako treba, a da je poslednjih par meseci baš prekrdašilo. A ovo sad? „Bezbednosno orezivanje?“ Lažu, đubrad. Lažu. Sve je to zavera, ima da poseku sva tri komada. A bez njega ja ne želim više da živim. Naravno da je predsednica kućnog saveta imala vezu za ovo, njen muž, onaj sa jednim plućnim krilom, tamo je neki badža u „Gradskom zelenilu“. Komšije iz kuće pored se bune u maju zbog belih cvetova i u jesen zbog sitnih, žutih listića. Sa kakvim majmunima mi to živimo? Ah, da, majmuni vole drveće. Ovo su volovi.

Tačno u sedam časova i trideset minuta stiže kamion sa dizalicom, te gomila ljudi u zelenom. Kao i obično, nešto komšiluka se okupilo, tad ujutru još nije bilo rijalitija. Komšinica sa petog sprata prolazi dvorištem, deluje mamurno i kaže: „Ne sećam se da sam potpisala za ovo.“

I u pravu je. Niko nam nije dao ništa da potpišemo. A i ne bismo. Nije ovo samo moj hir, nisam ja sad tu neki hipik. Na kraju krajeva, i mama i tata vole Andriju, Žaka i mog Mikija. Pobogu, pa Baja koji ih je lično zasadio osamdesetpete prvi ne bi potpisao da ih neko sad unakazi!

Pošto se gušim od plača i ubeđena sam da će mi iseći Mikija, tata se oblači i silazi dole. Prepoznaje komšiničinog muža.

„Dudo, a da li je to zaista neophodno? Bagrem je čvrsto drvo, ne ugrožavaju oni nikoga.“

„Znaš, Saša, drveće nije prirodna pojava u gradovima.“ kaže Duda. A tata je blizu toga da mu razvali njonju. Uostalom, kakvog to muškarca mogu da zovu Duda? Pobogu!

Mama gore uzima Leksilijum, ja Valerijan. Ne mogu da pogledam kroz prozor, ne mogu satima da uđem u sopstvenu sobu. Tresem se. Imam fobiju. Kad su konačno utihnule testere, skupila sam hrabrost i ušla unutra. Miki me je gledao sa druge strane prozora, ali više nije izgledao kao razbarušeno drvo iz nekakve dikensovske pripovetke – sveli su ga na jedne račve i još jednu granu sa strane. Moj Miki veliki, do juče najviše drvo u ulici, sad je bio nakaza.

Nećemo to tako. Ne može to tako. Sledećih meseci sam ga grlila svako jutro, podne i veče. Već u januaru, na onoj grani sa strane formirao se pupoljak. U aprilu, dok su šibali vetrovi nekarakteristični za to doba godine, tu je niklo prvo lišće posle radikalnog orezivanja. U maju se promolio prvi beli cvet. Andrija i Žak te godine nisu cvetali, Žak je jedno vreme delovao kao da se nikad neće oporaviti. No, Miki je koliko već u avgustu izgledao kao disko zvezda iz sedamdesetih. Vratio se i par afričkih golubova i napravio gnezdo u onim račvama. Novoizrasle grane su bile toliko guste da smo ih jedva videli, samo bismo povremeno čuli zadovoljno gugutanje.

Sad, devet godina kasnije, Miki je ponovo najviše drvo u ulici. Zaboravite topolu kod „Aleksića“. Zaboravite lipu na kraju ulice. Da ne spominjem da su mu secnuli jedan poveći koren i dvehiljadite kad su fundirali zgradu, te pretprošle godine kad su asfaltirali ulicu. Taj drugi put sam intervenisala. Radnici su mislili da sam luda, no razgovarali su sa mnom, jer valjda nikad pre nisu videli ženske noge, ko će ih znati. Zvala sam poznanicu iz udruženja za zaštitu prirode, rekla je da bi to moglo da bude ozbiljno, ali da bagrem zna da istrpi sve i svašta. I bila je u pravu. Mikiju nije bilo ništa, nastavio je da džiglja kô lud.

On je nesalomljiv. On je kao drvo iz Zmajeve pesme. Rasli smo zajedno. Kad sam se, kao mala, naginjala kroz prozor, on je provirivao sa druge strane. Sad doseže do vrha zgrade, ali njegova duša je kod mene, na nivou drugog sprata. On je kao hotel. Tajm šering. U januaru svrake, od marta do maja vrane, posle golubovi, svi u jednom te istom gnezdu, iz godine u godinu.

I pored svega toga, celog života sanjam da mi ga oduzimaju. Ubijaju. Bar jednom mesečno. To su moje najgore noćne more, a pošto čvrsto spavam, svaka od njih je poput traume.

Tako je bilo i pre neki dan. Testere. Zli drvomrsci. Panj koji ne smem da pogledam. Ni „z“ od zelenog kad pogledam kroz prozor. Želim da se pokupim i odem, da se više nikad ne vratim. Za ovu kuću me ne vezuje ništa sem Mikija i baš me briga što je u ovom stanu nekada živeo Đorđe Lobačev.

...

„Budi se. Budi se. Budi se! Eh, kada bih mogao da dosegnem do njenog prozora i zagrebem po staklu. Ona ima toliko dubok san da ne mogu da je probudim.“

Prolazi pet minuta. Ništa.

„Ona vrišti. Sigurno sanja nešto grozno. Nadam se da nije ono sa mnom. Probudi se, Iva, probudi se!“

I ona se budi. Ne sme da otvori oči, ubeđena je da se sve to ovoga puta zaista desilo. Na kraju, ipak, proguta knedlu i škilji na ono dobro, levo oko. Prvo što vidi sa druge strane zavese je on – živ i čitav, u jednom komadu. Bagrem nad bagrenjem. Što bi rekli Evoksi, njeno soul tree.

U tom trenutku ne postoji niko drugi na svetu.

„Miki...moj Miki, veliki! Živ si! To je bio samo ružan san.“ pomisli i kreće da navrat-nanos pronađe neki duks za preko pidžame, pa trči po jaknu, kapu i cipele. Vreme je za zagrljaj, šta god mislili slučajni prolaznici.

Kad sam bila mala, nisam mogla celog da te obuhvatim. Sad kad sam velika, toliko si se udebljao da to ne bih više mogla ni da hoću. Eh, to ti je život.

Niko mi te, nikad, neće oduzeti. 

Komentari

Komentari