Foto: 
Tina Laurent

Pismo

Da ga danima čekam, i zamišljam kako miriše. Da tražim te mirise svuda oko sebe, u vazduhu, na ljudima, u mraku zatvorenih očiju, da prepoznajem papir i mastilo. Da umorna te pred počinak željom podsetim da postojim. A ti da ne znaš kako da počneš, pa da nam se sputane želje po kosmosu grle, dok svako u svom krevetu sanja večnost. 

Napiši mi pismo, pravo, papirno, ono što može da se izgubi ako ga ne čuvaš. Da požuti od stajanja i dobije bore od savijanja uvek po istim ivicama, pa da tako staro još više vredi. Da tražim posebno mesto i čekam posebno vreme da ga još jednom, a onda još jednom, pročitam. Da tražim ti pogled u svakom redu i pogađam gde si najdublje udahnuo, a gde teško ispustio vazduh, dok si tražeći reči, nespretno, dva puta isto slovo napisao. I da volim ta dva ista slova, kao dve iste duše, spojene greškom. A greške u osećaju ne postoje. Kao ni u rečima.

Napiši mi pismo, i piši ga dugo, čekaću. Svakoga dana dodaj još po neki pasus, još po neki osećaj, po neku čežnju koje se setiš u prolazu, da će mi pristati kad je obučem. Svaku ću tu misao navući na ogoljeno telo, da me sakrije od zime, od hladnih prstiju što bi bez najave da me greju, a ne mogu mi ispod kože. Napiši da me čuva kada me neki hladni papirni prsti požele za sebe a ne znaju da papir jedino zato postoji da kao mišolovka hvata talase duša a prsti, oni moraju znati da nose planine a dodiruju sneg tako da ga ne otope. Pa kad me tako pomešani neki ljudi ukradu od mene, a ja da se tvojim pismom borim za slobodu.

Napiši, da znam da postojiš, pa makar i u nekom drugom svetu. Daljine su premostive srcima što se zovu, njima ne treba asfalt i kaldrma, ni motor ni plovilo. Guraćemo sopstvene svetove, jedan prema drugom, sve dok se ne spoje u jedan. Prepoznaće se ista neba i isto drveće, pa će poželeti da se zagrle i ljube.

Napiši mi pismo, pravo, papirno, ja ove instant živote ne umem da živim. Telefonske poruke za brze živote, ne umem da čitam. Drugove po potrebi ne umem da volim. Precizno nacrtane i jasne ljubavi, ne umem da razumem. 

Napiši, da mogu da maštu pretvaram u stvarnost, i snove da sipam u javu, po malo, svakoga dana, dok ove grudi dišu, da te stvaram, i da me oblikuješ. Sve dok jednog dana, na rubu večnosti, konačno ne postanemo jedno. Da znam da odlazim sa ovoga sveta potpuna sa tobom, i ti potpun sa mnom.

Pa da se negde na oblacima kikoćemo pismima što smo ih pisali, dok smo se tražili.

Komentari

Komentari