Foto: 
ZeePack

Porazi i pobede

Privlači me ideja da poraze i pobede posmatram kroz svetlo nestalih. Nestalih drugih, ali i nas ,juče postalih, a sutra... U suštini, kao kod hemijskih elemenata u pitanju su samo agregatna stanja. Čvrsto, tečno, gas... prašina. Ima li išta drugo, saznaćemo kad-tad.

Pre dvehiljade i nešto godina, spisi kažu, rodilo se dete. Rađala su se deca i pre, a i posle. I rađaće se. Ipak je ovo najznačajnije rođenje. Za sve nas. To rođenje je zasenilo sva prethodna, a i potonja, jer je promenilo svet. Preoblikovalo. Posmatrano očima tadašnjih savremenika, nije se desilo ništa. Baš ništa. Tek su tri mudraci sa istoka najavili, a uz roditelje su i magare i neke ovčice, naravno kažu spisi, bili VIP učesnici, očevici i posmatrači. Svaka sličnost sa medijskom scenom sadašnjice je krajnje, tendenciozno namerna. Štala u pećini, slama, zvezdano nebo i jasle. Jednostavnost kao okvir za buduće događaje. To rođenje je prva pobeda, koja se pretvorila u poraz da bi prerasla u pobedu. A rođenja i poređenja, od tada do danas napretek širom vaseljene. Odlaskom sa ovoga sveta ostavljamo i stanja u trenutku T. Naš uticaj na svet, koji je i do tada bio beznačajan, postaje ništavan.

Odlazimo sa saznanjem koje će se promeniti. U trenutku odlaska ono se zamrzne i opstane.Negde. Za nas. To su saznanja koja postoje i kao duhovi ganjaju kad god se opustimo.Saznanjana sleđena i ničim zavređena. Duhovi prošlosti i košmari budućnosti. Okovi iz osećanja.

Razmišljam o svima onima koji su nestali pre sto godina. O borcima sa Bregalnice i Kumanova koji se i ne oprostiše. Za Kosovo Kumanovo. Otišli su sa saznanjem da je posle pet vekova Kosovo osvećeno i posvećeno. Zamišljam i borce sa Košara i druge nestale 1999. Opet za Kosovo Kumanovo. U obrnutom smeru. Otišli su sa saznanjem da je izgubljen petovekovni san. A da li je? A šta je sa nama i našim naslednicima? Sa kojim ćemo mi saznanjem otići i kako će nas neko buduće agregatno stanje opovrgnuti. Ili neće!

Ako odemo, a ne ostavimo zavet, teško je da će se išta promeniti. Porazi prerastaju u pobede samo uz iskru. Uz hiljade i hiljade iskri koje se rađaju iz badnjaka širom zemlje, ne samo države,  već zemlje planete gde i jedan čovek nastavlja tradiciju.

Pobeda je ideja. Prvo je ideja, pa volja. Jednostavnost kao okvir za buduće događaje. Slama, nebo i jasle. Neko novo rođenje koje će nezapaženo proći i koje će doneti radost pobede. Da bi se pobeda ostvarila, svake godine treba je se sećati i pominjati je. Treba preneti deci tu žišku da je nose, sećaju se i pominju je. Treba stvoriti uslove da se uradi sutra ono što je danas nemoguće. Treba poraz pretvoriti u pobedu.

To nije alhemija. Još manje hemija. To je ljubav. Nije privrženost, zaljubljenost, opčinjenost. U pitanju je najnesebičnija, iskrena ljubav. Ona koja ne uzvraća, ne mami, ne obećava, jer ljubav je pružanje, darivanje, odricanje, pre svega, a potom i podsticaj, prihvatanje, ispunjenost.

Jednostavnost u svojoj veličini. Porazi i pobede će nastaviti ciklično da nastanjuju i ovu i druge zemlje. I sva dešavanja, baš u svetlu nastalih događaja i nestalih ljudi malo su bitna u odnosu na jedan cilj. Sačuvati i preneti. Tajna leži samo u prenošenju sačuvanog. U tradiciji i kulturi. Izvan kretanja i događaja u svetu na koje, hteli ili ne, ne možemo da utičemo. Definitivno ne možemo. I ne treba. Svako šurovanje sa njima nas svodi na najniži zajednički imenitelj, materiju.

Ona definiše lična zadovoljstva i zadovoljenja, ali nikako poraze i pobede. Porazi, kao i pobede su u domenu iracionalnog. Porazi se slave i proslavljavaju, a pobede se preskaču i zataškavaju. Takvi smo mi. Nepostojani, prevrtljivi i potkupljivi, ali opet prostosrdačni i jedinstveni i jedini takvi. Sprdamo se sa samima sobom, ali to ne dozvoljavamo drugima.

Veličanstveni u jednostavnosti. Do bola. Do srži. Brižni nekada za tuđe i više od svoga, zaboravljajući da se nas malo ko seća, da sa nama malo ko saoseća. I to je razlog da razumom, a ne samo srcem kako to često radimo odreagujemo na dešavanja.

Najprikladnija mi je u ovoj situaciji deviza grada Kraljeva: Nama dobro, a nikome zlo!

Postoje borbe koje nisu naše. Ali postoje i civilizacijski sukobi prema kojima ne možemo da ostanemo ravnodušni, ne smemo da smetnemo sa uma da ljudskost mora da pobedi varvarstvo.

Dragan Pajović

Komentari

Komentari