Foto: 
Marvin Foushee

Porodica

Koren, stablo i list. Žilice i tek po neka doletela buba-mara. Kapi kiše i sunčeva toplota i blaga senka popodnevne svetlosti koja pada direktno na stablo. To stablo je moje. To stablo sam ja. To stablo je moja porodica. Energija, stabilnost i podrška. Emocija, briga i snaga. Moj hlad i moj štit, moj ponos i moja realnost. Svet kroz koji živim i kome živim. Moja oaza i moja bol. Neprespavana noć i prospavan dan. Uzburkano more i mirna luka. Moje iskustvo i moja nauka. Ja sam samo grana koja se čvrsto drži za stablo. Grana koja raste i čini deo tog magičnog sveta. Mog sveta. Tako javno i smelo, a ipak tako svojevrsno i tajnovito. Tektonske promene prodrmaju grane koje vešto čuvaju svoje pupoljke ali im ne daju da ih odnesu u najdublje tmine zaborava. Jutarnja rosa mije nam lice i tiho budi naša čula. Dvotaktni tonovi vetra kroz ispucale pore naših kora nagoveštavaju neko novo vreme. Nagoveštavaju nove trenutke i novo rađanje. Javljaju novi rod i neizbežnu smrt. Javljaju da je koren večan! Besmrtan i sjajan! Koren je sve ono što je nekada bilo, što sada jeste i što će svakako biti. On je tu postavio temelj i život. Ma gde god ga preneli i izmestili on je ostavio neizbrisiv trag. On je obrazovao nešto neizbrisivo i nezaboravno.

P.S. Porodica to je moj dom. Moja nada i ono što me prati svuda! Kroz život, snove,preko okeana, brda i planina... A koren je tamo gde je svoje žilice pustio i sa ponosom čuva mi mesto da se jednom večno odmorim i postanem njega deo.

Predrag Balanesković

Komentari

Komentari