Foto: 
Brandy

Praznici nam stižu

Praznike, a posebno Novu godinu i Božić, svi čekamo u posebnom raspoloženju. Većina ljudi pravi neku vrstu bilansa, podvlači crtu i sumira rezultate godine koja se bliži kraju. Neki, pak, daju obećanja koja, uglavnom, neće ispuniti, ali i to je deo doživljaja nove godine. Pripisivanje magičnih moći praznicima nije novina, jer, normalno  je da se čovek nada da će u narednoj godini biti bolje, drugačije, lepše, da će se stvari odvijati onako kako smo, baš mi, oduvek hteli, samo nije bilo prilike, a naredna godina će, sigurno, biti vreme u kome će se steći svi uslovi za to. 

I dok su za jedne praznici prilika za susrete sa dragim ljudima, za vreme posvećeno onima do kojih nam je najviše stalo, za druge su gorka pilula koja se mora progutati. I kako god da okrenemo, bilo da gledamo iz boljeg ili iz ugla „gorke pilule“, stres je neizbežan, bilo da  nismo zadovoljni sobom i svojim postignućima, bilo da je u pitanju zamka praznične euforije koja podrazumeva kupovinu, trčanje od prodavnice do prodavnice, proveravanje da li je sve u redu oko ovoga ili onoga...

Uticaj medija i marketinga u tome je veliki, jer se reklamiranjem proizvoda upakovanih u prazničnu (amba)lažu potrošači svih kategorija stimulišu kako bi što više kupovali, a sniženja, popusti i ostali marketing trikovi, uspešno prodaju blještave tričarije koje bi trebalo od kuće da naprave dom.

 Sa druge strane, ljude kojima su praznici a i sva ostala dešavanja izgubila smisao, niko ne pominje. Pa, mislim, koga je briga što beskućnik spava na klupi pokriven novinama, kad je snimanje novogodišnjeg „Grand“ programa propraćeno od strane svih medija, kao centralni događaj? Koga je briga što neki, tamo, ratni invalid čeka u redu za lekove ili, što se formira tzv. „Švajcarski kamp“ kad gospodin predsednik može lepo da uzme čašu šampanjca i nazdravi nam u ponoć i poželi sve najbolje u Novoj godini?

Ne bi to bilo toliko strašno i ne kažem da moramo sve obojiti crno, ali ne moramo bojiti ni preterano ružučasto, kao što ne moramo da slušamo o tome kako za vreme praznika treba da se volimo, da budemo jedni uz druge, da se podržavamo i poštujemo, a sve to iz usta onih koji i ne znaju šta znači to što izgovaraju, pa samim tim nisu ni pozvani da pričaju, pogotovo ne o ljubavi bilo koje vrste. Može makar jedan dan u godini da prođe bez njih!

A kad smo kod ljubavi i pažnje, svi će se zakleti da je ona suština praznika. Ja ne mislim tako. Trebalo bi da je to suština života i svakog dana, zar ne?

Umemo li da volimo ljude i budemo uviđajni i pažljivi bez povoda? Da li, kao rođendansku čestitku priznajemo samo onu izraženu u evrima? Umemo li da isključimo mobilne telefone makar za porodičnim ručkom ili nekoga obradujemo bez povoda, jer nam je, eto, tako došlo? Da li poklon kupljen u radnji prestižnog imena, zaista, u smislu ljubavi, više vredi od onog kupljenog kod uličnog prodavca?

Definitivno, izgubili smo se u trci za stvarima kojima smo sami dodelili status smisla života. Cena toga je gubljenje sebe i onoga što, zaista, jeste smisao i života i svega što u njemu vredi, a da je tako, pokazuje i reklama koja je obišla planetu i koja, koliko god izgledala jednostavno a nekome i jeftino, otvara mnoga pitanja a ujedno daje i odgovore. 

Komentari

Komentari