Prećuti danas. Prećuti sjutra.

Imala je nekih tridesetipet godina kad su joj na testovima utvrdili moguće prisustvo karcinoma. Ono što je nosilo djecu odlučilo je da bi moglo donijeti i smrt.

Zakazana biopsija. Suprug nije želio da je vodi na intervenciju. Nezadovoljan brakom, sumnjao je u njenu bolest, nezadovoljan sobom sumnjao je i u nju. „Nemam vremena“, rekao je toga dana.

U bolnicu je stigla sama. Doktor u startu suzdržan i grub. Takvih kao ona je mnogo. Intervencija je rutinska. Diše, a ne diše. Boji se, a ne boji se. Ima je, a nema je.

Na stolu je. Ljekar reži. Kida. Ona ćuti. Rezovi su sve veći. Ljekar sve tiši. Ona ćuti. Suze same kližu na ravnu površinu na kojoj leži. Sestri postanje neprijatno, svi gube strpljenje, anestezija koju je primila slaba je za ovako dug period, ljekar se izvinjava , kaže požuriće, moli je da izdrži, da bude hrabra. Svijest je ostavlja povremeno. Ljekar sad već uzrujan objašnjava da je mnogo više zahvaćeno nego što je očekivao, da je njegova obaveza da očisti što više površine tokom ove intervencije. Poslije će napisati ljekove. Ona ćuti.

Ni u sebi. Ni u sobi. Povremeno kod kuće. Među djecom. Glasovi je vraćaju u ordinaciju.

"Možete li da ustanete?" , očinski je dodiruje po obrazu, ni blizu onoj osobi koja je dočekala na vratima. Pomaže joj da sjedne. Ima je i nema. Ne sjeća se oblačenja. Odvode je u bolničku sobu. Preslaba  gubi svijest. Budi se povremeno. Sa osmjehom brige ljekar se nadvija nad njom. " Hoće li neko doći po vas?"

Sramota je da kaže:“ Neće“. Suze same kotrljaju ka jastuku. Okreće glavu na drugu stranu.

Nakon sat otvara oči. Obilazio je već nekoliko puta zabrinut. " Hoće li neko doći po vas?", " Neće, sama ću" , izgovara. On insistira da zove nekog da dođe po nju.  Gubi svijest.

Sledećeg sata, osjeća se bolje, ponovo je mole da zove u pomoć. Zove supruga: " Možeš li da dođeš po mene?"

"Imam posla". Poklapa joj slušalicu. Sramota je da zove brata. Roditelji ne voze. Posvećena godinama braku nema drugarice.

Ustaje. Treći sat je u bolnici. Bol ne jenjava. Ljekar je potpuno skrhan činjenicom da niko ne dolazi po nju, prati je poput majke do izlaza iz bolnice. Ulazi u auto.

Vozi sporo do prve apoteke,  kupuje ljekove. Apotekarica koju poznaje iz grada zgranuta nad ljekovima koje uzima pita pita za koga su. Pod još većim šokom nakon saznanja da se sama vraća iz bolnice nudi da je vozi. Odbija.

Kao djete je mnogo boravila po bolnicama. Kad god bi je u neku ostavili roditelji su joj kupovali lutku, sjetivši se toga odlučuje da se negdje zaustavi i izabere nešto za djecu, zna da brinu gdje je jer ih nikada ne ostavlja same.

Sad već inatom jačim od bola ulazi u radnju i uzima djeci igračke. Automobil vozi manje nego svjesna. Ulazi u kuću i leže na kauč u boravku na kom će ostati sledećih sedam dana u bolovima i krvarenju. Neće otići ni na ušivanje koje ljekar preko telefona preporučuje zbog obimnog krvarenja , jer ne može sama da vozi.

Suprug sa nepovjerenjem gleda u papire vjerujući da su lažirani i baca ih na stol. Gleda je sa bijesom i mržnjom. Ubjeđen da je išla na intervenciju, ali mnogo drugačiju zaslijepljen ljubomorom i posesivnošću. U svojoj muci ona niti objašnjava, niti se pravda, samo ćuti. Tišina među njima ostaje poput zida.

Godinama kasnije još uvijek se pita da li je zasluživala tako nečovječno ponašanje, samo ime daje odgovor, nečovječno prema bilo kojoj osobi, a ne bolesnoj ženi, svojoj ženi.

Nije samo fizičko nasilje nasilje nad ženom. Prećuti. Ćuti , sramota je. Ne govori nikome. Sakrij sramotu. Čiju sramotu?

Na Balkanu sramotu za ponašanje muža žena je društveno prihvatljivim saglasnošću prinuđena da krije, da je nosi kao svoju, da bude okrivljena za istu. Potom bude okrivljena kad progovori. Onda bude okrivljena što je ćutala. Učite djecu da govore, a potom ih učite da prećute problem koji imaju.

Odgovorne za sramotu koja nije vaša ćutite, onda nije teško da budete odgovorni za istu tu sramotu govoreći.

A ti? Trpiš li tuđu sramotu krijući je svojim ćutanjem?