Foto: 
dominik18s

Šekspirovo mleko

Teče li krvotokom ovog Grada ista krv koja vri i u nama? Očekuje li i on od nas koliko i mi od samih sebe? Daje li nam tonove pesme da je ispevamo ili samo grubi nacrt njene rime? U njemu smo došli smo do svoje svesti, da li to znači da smo i njega ukrotili? Da li to što smo se zaljubili u ovom Gradu znači da se i on zaljubio u nas?

Ovim Gradom Kalemegdanom noću šeta Šekspir. Hoda lagano, ruku iza leđa, nogu pred nogu. Nude mu prodavci kokica da kupi neku kesicu, merkaju ga žene koje prodaju suvenire, fontana neretko baca vodu baš u njegovom pravcu. Čitav mu se Grad pruža... Čitav mu se Grad otvara... On pamti tu sliku i nosi je u sebi kada se vrati u svoj grad, rastežući je, pokrivajući se njome, njišući njegove ulice u rukama poput deteta.

Napustili smo te male šumske gradove da bismo bili na betonu i cementu. Patili smo zbog jedne kapije rodne kuće i za pogledom na prljavu autobusku stanicu koja nam je, ipak, kazala tajnu.

A Grad leži tamo daleko, hladno i nepomično, osvetljen je i pršti od uličnih sijalica. Ima svoje heruvime, svoje lopate, semafore, primerke čovečanstva, umiruće ljude. Miriše, ima svoju narav i nikada se ne zaustavlja. Satovi prestaju da rade, ali se njegov organizam stalno obnavlja, kao što i stalno proždire. Kasnimo za sobom, za svojim željama, svojim životom; on je tačan i nemilosrdan. Ne prašta minute, ne prašta čekanje, ne dočekuje onako kako to čini neka južna geografska tačka koja, zanemarena i skrajnuta, drhti i voli, pomaže i stvara, rađa ali polako umire. Šekspir je umoran u ovom Gradu...

Jasna Rakićević

Komentari

Komentari