Foto: 
autor nepoznat

Šestoprsta srećna detelina

“Aspergerov sindrom je jedan od nekoliko poremećaja iz autističkog spektra, karakterizovan poteškoćama u društvenoj interakciji i ograničenim, stereotipnim interesima i aktivnostima. Ime je dobio po austrijskom pedijatru, Hansu Aspergeru, koji je 1944. g. opisao decu koja imaju očigledno normalnu inteligenciju, ali im nedostaje  veština neverbalne komunikacije, fizički su nespretna i ne pokazuju empatiju. Neki istraživači i ljudi sa AS - om podstakli su promenu u pogledu na celu stvar, prema kojoj je ono što treba lečiti u stvari različitost, a ne oštećenost.''

Ovo kaže Wikipedia i medicinski udžbenici. Život kaže mnogo, mnogo više. Ima tome,punih 14 leta kako smo se sreli i kakako se upoznajemo, družeći se,na sve moguće  posebne načine, o kojima  Wikipedia pojma nema. I ne lečimo rašličitost,  čuvamo je.

Jeste li nekad našli detelinu sa četiri lista? Jeste li je ubrali? Kažu, donosi sreću... A da li je ona srećna, kad je uberemo? Da li njoj ta njena osobitost znači isto što i nama? I koliko joj sreće treba da proživi ceo svoj život, a da je ne ubere nečija ruka ili ne pregrize neka gladna, neuka koza? Srećna detelina verovatno ne zna  da je svet u kojem živimo skup pravila i normi koje i nismo mi postavili kao takve. Hoćemo li ih se pridržavati ili ne, naš je izbor. I ne biranje izbora je izbor. Linija manjeg otpora, pristajanje na kalup, na neštrčanje, je ulaznica za začarani krug, u kojem je važnije šta će svet misliti i reći o nama, od onog što mi sami o tom svetu mislimo, i o nama samima. Ono što dobijamo rođenjem je samo sveže uzorana njiva. Sami je sejemo, gajimo i žanjemo posejano.I nemanje letine je oblik žetve.

Rođena sam s Polidaktilijom, dakle, šestoprsta. Genetski poremećaj, koji rezultira uvećanim brojem prstiju na šakama ili stopalima.Ili oboje, kao kod mene i moje pok. bake. Pošavši u školu, suočila sam se s činjenicom da je to drugima važnije no meni. Moja leva šaka i neravnomerno raspoređena stopala u novim sandalicama za broj većim, bili su im zanimljiviji od onoga što mislim, i kažem! Sebi sam bila normalna, njima nisam! Nije mi bilo svejedno, ni lako! Srećom, imala sam roditelje koji su umeli da me nauče mnogim važnijim stvarima od brige o broju prstiju. I ono o detelini sa četiri lista sam razumela zahvaljujući ocu, vrlo rano.Da nema te sreće koju nam može dati amajlija, ako je ne nosimo u sebi. Vremenom, naučila sam da se baš tom levom rukom javljam na času. Postala je moj štit. Niko nije imao takvu.

Mnogo godina kasnije, u septembru 2003.god. pred drugi porođaj, imala sam neki čudan, neobjašnjiv osećaj. Prosto sam osećala da to maleno biće, koje čekam da upoznam, ima neki svoj beleg. Nisu bili prstići, ali jeste skup neverovatnih umetničkih talenata. I neumeće prilagođavanja i nemuštost u komunikaciji sa svetom koji je okružuje i sebe smatra normalnim. A, šta je normalnost, u stvari!? Ima li to jelo recept s tačnim brojem sastojaka i nihovom gramažom? Jer, kada ti dete, u drugom razredu, dođe iz škole svo u suzama , jer su ga vršnjaci ismejali  i proglasili nenormalnim zato što je zagrlilo mladicu breze ,da je zaštiti od ''normalnog'' lomljenja...kojom ga utehom utešiti!? Gospodinu Aspergeru svaka čast i čest, ali život se ne može spakovati u nekoliko definicija. Život treba da se živi, da se grli, miluje, diše, oseća...i da bude oslonac, novoj stabljici, koja svoja štrčanja nosi hrabro, i slika svoj svet notama muzike u boji...

Koliko sam se puta zapitala - jesam li dorasla zadatku!? Koliko sam puta poželela da vrištim od količine  ''normalnosti'' kojom smo svakodnevno zasuti... da boli...Onda se setim da je srećna detelina blagoslov koji treba sačuvati od neukih gladnih koza i da nismo,  srećom, svi po istom šnitu krojeni. Neki smo od pahulja i paučina drevnih, neki od duginog luka nesalomivog. I hvala, životu, na mogućnosti takvih izbora.

Komentari

Komentari