Foto: 
Morten Rand-Hendriksen

Šetnje

Večeras ću govoriti o šetnjama. O onom hodu nezvaničnom i raspuštenom, slobodnom… Kada smo sami sa sobom i u sebi, verujući duboko u toplinu duše, koja kao da se rasejava dok golim rukama dotičemo travu, drveće ili reku… Gde god da se nađem, volim da, onako grubo i stvarno, osetim vetar na leđima, namirišem vrstu predela, upijem u sebe mnoštvo raznih zvukova sa svih strana… Upravo u tim trenucima, osećam se živom, vrednom, dovoljno samostalnom da mogu otpočeti bilo gde, da mogu živeti u sebi…

Pred tolikim prostorom, otvara mi se i onaj najmanji, moj unutrašnji, skučen i širok istovremeno, zgužvan i zategnut, budalast i slatko tužan. I volim da jedrim na razlikama tih svetova, plivam kroz njih, da me neguju, da im uzvraćam… Toliko je svetova koje ja tada vidim… Moje noge nikad se ne umore. One ne zastajkuju. Ne posrću. I uvek imam neki osećaj da pomalo lebdim iznad zemlje. Samo malo…

Jesen. Ljubav u meni probuđena od rođenja. I svake godine, sve više verujem u toplinu hrasta, jasena ili oraha. Čujem zvuk jabuke koja pada na zemlju, čujem list koji pada sa drveća, vidim svaku novu nijansu smeđe, utkanu u gromadno veliku šumu… Počinjem da osećam drvo kao svoj skelet, toliko mi je toplo i ušuškano; napraviti od drveta stolice raznih vrsta i oblika, kašike, viljuške i noževe, tanjire, prozore, ljuljaške i klupe… I jesen koja sedi na njima. Zamišljam je veličanstvenu, plemenitu, široku i čistu... Kako podseća na cvrkut ptica koje ostaju, zvuk dečjeg smeha, zvuk mira, zvuk života koji se rađa.

Volim što me svakog jutra budi, svežu i nasmejanu. Zato što jedino tada mogu saznati sama sve o sebi. Zato što me ne boli kao pre. Zato što sada mogu da skupim ostatke svojih nadanja i da im se nasmejem, dok produžavam dalje... Zato što tada najviše volim da šetam.

Jasna Rakićević

Komentari

Komentari