Foto: 
Neil Moralle

Sezona lova na infekcije!

„Sezona lova na zečeve!“

„Sezona lova na patke!“

„Sezona lova na zečeve!“

„Sezona lova na...zečeve!“

„Sezona lova na patke, pucaj!“

I svi znamo šta se onda desi, zar ne? Što bi rekla omladina, teška ispala. Svakome ponešto ne ide, svako ponegde greši. Meni, konkretno, ne idu tri stvari – rokovi, pečenje hleba i da me „ne čuje zlo“ kad se pohvalim da mi dobro ide. Na prvom radim, od ovog meseca rigorozno. Drugo se ne usuđujem. A treće...

„Nisam imala grip od 1996. godine, nikad nisam preležala ništa od dečijih bolesti, sem velikog kašlja i rubeola!“

Tako se hvalim, pa se busam u grudi. Nema veze što ću zbog endokrinih problema morati da pijem lekove do kraja života i što mogu da dobijem dijabetes tipa dva u zrelim godinama, moj imunitet je moja najbolja osobina i jedino na šta mogu da se oslonim. Ma, ja sam kao moj otac, njegov rekord bez gripa bio je tridesetosam godina. Dakle, nedostaje mi još šesnaest. Kao onaj efikasni autobus u kome te uvek ukebaju kontrolori. O, da!

Po prodavnicama šmrču kasirke, radnice na odeljenju za delikatese, te magacioneri. Ja ih gledam kao Čkalja u nekadašnjoj reklami za „Ktitor“ i mislim: „Uuu...da li je moguće da je toliko kritično?“

Po autobusima, trolejbusima i tramvajima ljudi bazde na beli lukac, kao da su pošli u Transilvaniju. Nabijem ono za inhalaciju u nozdrvu na koju trenutno dišem i voila! Ha-ha, slabići!

Roditelji predškolske i školske dece stalno kukaju kako nema šta nisu preležali, jer deca sve donose kući. Čak i kad se sama ne razbole, ona su kliconoše, maltene male fabrike virusa i bakterija. Ha! Ispalili ste se, ja decu još uvek nemam, a možda će, otkud znam, medicina napredovati tokom sledećih par godina?!

I onda se desi ono tipično – onda kad svi ozdrave, mene konačno uhvati. Jeste, kad oni imaju grip, ja dobijem samo kijavicu. Ali...uvek postoji to „ali“, zar ne?

Za nas sa imunitom svojstvenom nekakvim ljudskim GMO, obična kijavica je kraj sveta. Tu se spava, i po nekoliko dana, troše se i do 3-4 kutije onih maramica koje su, kao, nežne prema našim sirotim nosevima. Pripremiti hranu, očistiti prostoriju – to je već na nivou gde je teško pobediti „bossa“. Sve pada u vodu, život staje, sve dok kijavica ne pređe u kašalj. Onda se, kao neumereni ljudi koji nikad ništa neće naučiti, kljukamo kokicama, gaziranim pićima i orašastim plodovima, te kašljemo više. Tri platiš, jedan džabe!

Ako se nešto ne bude promenilo, ja na rođendan našeg Velikog vođe slavim dve godine bez kijavice. No, ne lezi vraže, izgleda da me je uhvatio bronhitis.

Kraj sveta! Majko mila, zatvori sve prozore, umirem, a nisam još ni osetila prve vesnike proleća!

Čoveče, ako je ovo zaista bronhitis, onda mogu da dobijem antibiotik. Sigurno je bakterijski! Ako budem pila antibiotik, moraću da pijem i probiotik, kako ne bi bilo celovečernjeg rektalnog programa! Ako nije bronhitis, ako me bude poslala na rentgen, može da bude upala pluća. Onda sam gotova, odzvonilo mi je. Preživela sam 2017, provukla sam se kroz iglene uši, ali 2018. će biti godina mog kraja. Neću doživeti trideset peti rođendan, a srednje doba je u realmu nemogućeg, poput Nibiru kataklizme!

I tako već nekoliko dana, baš kad sam rešila da preokrenem sve u svoju korist i postanem pravi pravcijati Svengali, ležim u krevetu poput Bolanog Dojčina i gledam „Pobunjenike“. Nekim čudom uspevam da obavim jednu obavezu. Jednu jedinu. Nije čišćenje kaveza, to nisam uradila od slave. Nije brisanje prašine, to odlažem od decembra, a treba da činim to dvaput mesečno. Nije usisavanje, iako smo u sred srede sezona linjanja i mitarenja. Prazne princezice mi propadaju u frižideru iz 1993. Ahimé!

No, ovo nije moglo da čeka. Neka budala poput mene će u ovom tekstu pronaći sopstvenu dramu, pitanje života ili smrti, pa neće morati sama da drami. Nemačka efikasnost u srpskim medijima, još samo da smislimo i kako ćemo doći do japanskog brutodruštvenog proizvoda.

Znate šta? Mislim da zavidim ovima koji se razboljevaju i do deset puta godišnje. Naučili su kako da se nose s tim.

Komentari

Komentari