Foto: 
autor nepoznat

Sloj zvučanja i sloj značenja - iliti, šta sam dobio, a šta sam platio

“Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni, a još čudnije kako često baš to malo nedostaje.”

Zanimljivo kako ovakve fraze izgovaramo, a da ni ne razmislimo kakve sve konotacije ona može da ima. Čoveku zaista jeste često potrebno jako malo, a često je to malo i prisutno samo što se ne vidi. Recimo, ako se nalazite na moru, za kojim ste toliko čeznuli, čemu onda izraz lica kao da Vam nešto smrdi pod nosem? Možda je baš taj izraz ono malo što ne dopušta se oseti uživanje morskog povetarca koji mrsi kose i raznosi pesak. Niko ne primećuje sitne lepote oko sebe. Pas lutalica, koji se šunja noću po plaži, je tako simpatičan da mi dođe da ga udomim. Međutim, neko drugi, kome je tog psa dosta, govori za njega da je idiot. Svaku noć ga gleda i tera sa svoje plaže i ne može više da vidi lepotu u njemu. A to je tužno... kada se izgubi lepota i sposobnost viđenja lepog, onda postajemo gori od svake životinje. Postajemo robovi. Prestajemo da uzgajamo sposobnost koja se zove sazrevanje ličnosti. To je momenat kada se učaurimo u sebe i ne dopuštamo sebi da se menja. Možda samo u varijacijama na temu. Ali ne i mnogo. Recimo, kada telohranitelj postane kuvar i muzičar, našem umu je to neshvatljivo. Kako? Pa lepo. Čovek je odlučio da oseti druge lepote života i drugog načina življenja kada je, nakon jednog hica, odlučio da neće više time da se bavi. Kako to da nama slušaocima treba toliko vere da shvatimo da je velika promena moguća? Ali ko su ljudi sa velikim promenama? Pa to su ljudi koji u svemu vide lepo, kojima ne smrdi ništa i koji su srećni kada nađu pravu ljubav. Ne pitaju mnogo. Samo uživaju u njoj, dok se mi ostali i dalje čudimo kako sad to?

Posebna grupa ljudi su oni koji su proputovali tolike sate do mora da bi na kraju uplatili dnevni izlet na gusarskom brodu od 32e znan kao i ,,Plava laguna“. Pod ovim nazivom čovek stvarno svašta pomisli. Prve konotacije su definitivno u superlativu. Moje su bile bliske onim scenama sa Leonardo di Caprio-m gde se njih troje bacaju u prozirno zelenu vodu i uživaju u netaknutoj prirodi. E pa ovo je bilo slično, ali ne baš isto. Da je priroda na obali bila netaknuta, bila je. Da je voda bila zelena, bila je, ali od algi i trave koja je sezala koliko i plićak a bogami daleko je to išlo. Četiri stotine Srba istovarenih na obalu dužine dvadeset metara zbunjeno je sedelo u vodu ili stajalo ispred mene i tražilo unaokolo šta to smrdi. I dalje ta ekspresija kao da nešto smrdi. Ovde su sada šanse za to već bile realnije malo, jer su stvarno svi bili nabacani poput sardina. Nemoguće da smo baš svi osetili miris divljine i Plave lagune. Neko je morao osetiti i nečije noge. Nakon toga, kad su se svi dobro ispržili, sledi brodić koji vraća putnike na glavni brod. Poput Titanika prvo idu žene i dece a zatim muškarci. Sve to nadgleda Grk koji za sebe tvrdi da je lud. Kasnije se ispostavlja da je čovek u pravu. Elitni ručak na brodu i hladno piće je nekako postalo čekanje u redu za hladan obrok, presoljen i prezačinjen svim i svačim. Pirinač, suprotno od toga, nije čuo za začine. Poniženi i uvređeni, dok je tukao onaj vetar na trećoj palubi, a mi mokre kose, posedali smo na pod, ne bi li se zaštitili od hladnoće. Nakon nekoliko sati, kad je sunce opet upeklo, osetili smo lepotu mora. Osušili smo kupaće i kose, namazali kreme na tela i uživali u pučini. Više niko nije imao smrad ispod nosa i nekako smo došli do zaključka da je čoveku stvarno potrebno malo da bi bio srećan.

Komentari

Komentari