Foto: 
NFGphoto

Spasi se

Rođeni smo goli. Pali anđeli u ljudskim rukama. Ljudi stalno teoretišu, izmišljaju, analiziraju, tupe bre! Šta se to traži u društvu od društva, a da nije poznato i proživljeno? Fizička bol je ista, odnosi među ljudima isti, unutrašnje borbe iste kod sadašnjih više svesnih i manje svesnih duša u bilo kom društvu, gledano kroz istorijsko vreme i mesto. Ljudske osobine se ništa nisu promenile i dalje je zao čovek zao, plemenit čovek plemenit… Pati onaj koji zna , a ne može ništa da promeni. Ne poštuje onaj kome se može, kome je dozvoljena bahatost, onaj bez srama, ali sa moćnicima oko sebe ili iznad sebe, kakva prevara! I u svim društvima je tako. Jedinka je uzročno-posledična stvar. Čovek je tačka određenog društvenog kruga, pa, ako mu se i posreći, može da bude dodirna tačka više krugova.

Ali, ako nije svoj u sebi i nije centar tog, svog kruga, onda, verovatno i nije čovek! To naše veliko Ja i ta naša mora osećanja i ti nebeski svodovi duha i sve nijanse svih boja sveta je jedino što treba da nas interesuje. Sve što čovek preduzima u svom životu sa uticajima drugih: društva, škole, roditelja je njegovo putovanje u sebe.To što traži od drugih treba da traži od sebe. Ponekad se čitav život,rad, odnosi, želje, filozofiranje, kreativnost, igra, davanje i uzimanje od života svode samo na jedno-poštovanje!Tako smo svi posebni, zaista jedinstveni u sudbinskim slučajnostima. Ne treba se čuditi životu, treba biti svestan da je on, sam, čudo! I treba ga živeti!

Zašto ti se klanjam čitaoče? Sigurno ne zbog eventualnog lajka… Klanjam ti se jer se moje biće kune u umetnost i to što sam ja takva: otvorena, na “izvolte” jer volim sve oblike života i sebe tražim u njima ili njih u sebi! Ja te razumem šta god da si, ne treba da ti se udvaram hoću samo da te volim i da te zamolim da neprestano zaviruješ u sebe! Ne daj se! Ne daj svoje misli, svoju ljubav i toplinu, kao i svoje noćne more, demone, zablude, traženja i stranputice! Ne daj da te gazi nesavršena stvarnost, ona nikada nije savršena, čak i da izgleda tako! Vrati se sebi, spasi se! Kradi sebe u drugima i sadi njih u sebi. Ubijaj sve predrasude, uveri se da sam možeš da biraš šta da voliš, a šta ne, kod sebe i drugih.

Da li znaš da čitajući nečije pesme možeš da zaceliš svoje rane? Čitaj ih u sebi, polako, ispijaj ih kao najskupocenije vino, oseti ukus zajedničke ravni bola i straha, ljubavi, strasti, nade i vere, pusti da porasteš i budeš voljen od samoga sebe. Ne razmišljaj doživljavajući neko umetničko delo, već, samo gledaj, slušaj, upijaj…Ne razmišljaj gledajući zalazak sunca. Ne pati zbog onoga što ne možeš da promeniš. Zagrli se. Spasi se. Zavoli se. Bez drugih ne možeš, ali bez sebe ti i ne živiš.

Komentari

Komentari