Srbistan
Foto: 
Quinn Dombrowski

Srbistan

“Kišni dan je uš'o u moj stan
sunce je na raspustu
cveće se sakrilo
svi su otišli u zemlju svetlosti

Nestao je sada dečji smeh
opusteli su parkovi
samo kiša se čuje jos
svi su otišli u zemlju svetlosti”

 

POP MAŠINA – Zemlja svetlosti

*****

Ne prođe ni jedan dan, a da te tekući i vantekući događaji, surovo,  ne podsete da živiš u Srbistanu. Svega tu ima, vlade, premijera, penzija, plata, parada, otpuštanja, poskupljenja, stabilizacija, racionalizacija, reorganizacija, generalnog propagiranja boljeg života za 2-3-4 godine...i tako u nedogled. Priča se ponavlja, unazad, onoliko dugo, koliko se svako od nas seća svog prvog tv dnevnika, koga je pogledao. Naravno, sa razumevanjem. Bajka je uvek ista, samo se likovi menjaju. Velika država se smanjivala, menjala imena i, za sada, stala na Srbistanu. 

Zašto Srbistan? U pitanju je turski naziv trenutne nam domovine.  Naravno, u domaćoj terminologiji isključivo korišćen u posprdne svrhe. A kako je do toga i došlo? Naime, urbana legenda, kaže da je tamo negde u drugoj polovini devedesetih, kada su se ovde neke stvari malo primirile, jedna naša predstavnica u okviru neke od organizacija Ujedinjenih nacija imala je priliku da, zajedno sa kolegama iz drugih zemalja, donese humanitarnu pomoć u neki zabačeni deo Turske, negde prema granici sa Sirijom. U pitanju je bio, recimo nama najbližem terminu, zaseok. Doduše, bez klasičnih kućica i zemljanih putića, već onako, skup nekakvih kolibica narpavljenih od raznog materijala koji se mogao naći, tu, u okolini. Sve je ličilo na neko veće pleme, koje je rasuto na, ne tako velikom, otvorenom prostoru. O struji, tekućoj vodi i izgrađenoj kanalizaciji i da ne govorimo. 

Kako je članovima organizacije, koja donosi pomoć, objašnjeno prva i jedina kontakt osoba je „plemenski“ starešina. Verovatno, nastarija osoba koja uživa najveći autoritet među lokalnom zajednicom. Priča, dalje, kaže da su uz pomoć prevodioca, ispoštovana sva pravila koja lokalni običaji nalažu. Kao zahvalnost za pomoć, pomenuti „pater familias“ je ponudio gostima, da u znak zahvalnosti, ostanu na „gozbi“, koja će u njihovu čast biti pripremljena. Što je i savršena prilika za domaćina da malo bolje upozna goste. Uobičajeno, prvo pitanje upućeno svakom pojedinačno, bilo je odakle (iz koje zemlje) dolazite. Kada je red došao na našu predstavnicu, ona, znajući da se u turskom jeziku, uglavnom, nazivi zemalja završavaju sa –(i)stan, ponosno reče : „Srbistan!“. U tom trenutku, stari domaćin se, iz „turskog seda“  malo ispravi, spusti na zemlju iskrzano limeno lonče sa čajem i uz blagi pokret glave levo-desno, kao da to čini sa sažaljem,ali uz određenu dozu prekora, tihim poluglasom izusti: „Srbistan...eh... Varvari,varvari!“

 Mladen DJomla Kostić

Komentari

Komentari