Foto: 
flicker gallery

Sujeverje i laka rešenja

Da i najveći um može da pogreši, ili makar omaši poentu, vidimo na primeru jednog od najvećih umova prošlog veka – Bertranda Rasela. On je rekao kako je religija uglavnom bazirana na strahu; to je delimično strah od nepoznatog, a delimično želja za „starijim bratom“; strah je osnova „cele stvari“, te tako roditelj okrutnosti – pa nije čudo što religija i okrutnost idu zajedno. Ima tu dosta istine, i na prvi pogled izjava deluje sasvim tačno. Ispada da ljudi čine opaka dela (samo?!) iz sujevernog straha.

Ali zapitajmo se šta je realno čovek gubio sujeverjem. Dobro, danas ispada glup u društvu, ali ovde govorimo o prošlim vremenima. Tada su takva verovanja bila sastavni deo društva. A da, tu je i ona toliko pominjana ljudska žrtva. Izvan Meksika žrtvovanje ljudi bilo je relativno retko, i o takvim slučajevima znamo uglavnom iz izveštaja neprijateljske strane. U svakom slučaju, broj ljudi prinetih u primitivnom neznanju na žrtvu bogovima u Evropi mnogo je manji (ovde govorimo u relativnim brojevima, u odnosu na populaciju) od broja ljudi koje kasnije ubiše u ime svojih principa pravedni i razumni.

Realno je čovek zbog sujeverja gubio slobodno vreme. Dosta vremena proteklo je u besmislenim obredima, kako nekima to danas izgleda. Međutim ovi obredi bili su povezani sa mitovima i kompletnom kulturom, pa antropologija pobija shvatanje naivnih modernista o besmislenosti. Neko vreme izgubilo bi se jer se nešto radilo komplikovanije, pošto bi jednostavniji način bio tabu. Međutim, dosta vremena bi čovek dobijao (najviše se odnosi na domaćice) jer se „ne valja“ nešto raditi u određene dane. Pogledajmo samo crkveni kalendar, crvena slova, i verovanja vezana za te dane. To nam govori nešto o ravnoteži sveta „primitivnih“ ljudi. Uostalom, oni su u svom sujevernom strahu imali strahopoštovanje prema Prirodi, što je ljudsku vrstu sprečavalo da se ponaša kao virus (kako je ispravno opisao agent Smit u Matriksu).

Okrutnost o kojoj Rasel govori u mnogo većoj meri se pojavljuje tek sa višim (monoteističkim) religijama. Paradoksalno, to je upravo zbog mesijanske želje da se čovek oslobodi straha, što postiže bezuslovnom pokornošću vrhovnom autoritetu „na nebu“. Dostojevski reče da je sve dozvoljeno ako Boga nema, ali treba videti i da je redukcijom bogova na jednog mnogo toga dozvoljeno – naravno ako „to“ radiš „nevernicima“. Ipak je Dostojevski bio u pravu, mnogo više nego Rasel, a u to su nas vek kasnije uverili plodovi „vladavine razuma“, koja je rešila da Boga i bogove svede na nivo muzeja…

U stvari je najveća istorijska klanica, Drugi svetski rat (kao i delimično onaj Prvi, kao i većina sukoba tokom perioda Hladnog rata), uzrokovana borbom ideologija, ne religija. Liberalizam, komunizam i nacizam zapravo su hipertrofija principa Francuske revolucije (sloboda, jednakost, bratstvo). To je opisao Dorijan Nuaj u svom delu Božanska revolucija katastrofe. Ove ubilačke ideologije deca su prosvetiteljstva i racionalizma s kraja osamnaestog veka.

Čitalac se možda pita kakve ovo veze ima s proizvodnjom šešira, pa da pređemo na ono što ga možda jedino zanima – na Srbiju danas. Videsmo da sujeverni strah, i primitivna frustracija, nisu još najgori. Najgore je kad dobijemo laka rešenja kojima bi se šatro rešili istih. Nije dobro biti sjeban, frustriran, uplašen budućnošću, nostalgičan za ranijim sistemom. Ali nije katastrofalno. Mnogo je gore ako ti Mesija (a tu ne mislimo na onog biblijskog) ponudi laka rešenja tvojih problema. Najgore ja ako ga svojim glasom održavaš na vlasti.

Mora da postoji izlaz odavde, pevao je prošlogodišnji nobelovac (potpisnik ovih redova misli da je samo pesmom All Along The Watch tower zaslužio Nobelovu nagradu). Da bismo videli gde bi možda bio izlaz u budućnosti, napravimo još jednu ekskurziju u prošlost. Krajem osamnaestog veka je treći stalež najzad osvojio vlast. No to još nije značilo da svi „odlučuju“. Postojao je imovinski cenzus za pravo glasa. Levica je htela da ga proširi, desnica isprva ne. A onda su i desničari videli mobilizacijski potencijal iluzije da prost narod nešto bira. Pravo glasa posle Velikog rata postalo je opšte (isprva samo za muškarce).

Kako smo videli da primitivna svest i lako joj prodata rešenja postaju glavni problem današnjice, možda bi se toga rešili ograničenjem prava glasa. A možda i ja nudim „lako rešenje“. Ipak, ne bi bilo loše da proverimo onu ideju Ramba Amadeusa – da glasački listić bude test inteligencije.

Ivan Vukadinović

Komentari

Komentari