Foto: 
Joshua Rappeneker

Svaka joj je na mestu

Moja pokojna baba nije bila materijalno bogata, ali je bila iskustveno i verbalno neprocenjiva. Nepisane mudrosti mi je ostavila u porodično nasleđe, a kako se desi neka životna situacija, tako meni njene mudrosti naviru u sećanje. Mnogo vredi razgovor s pametnim čovekom, rekao bi Dostojevski. Hvala nebesima na umnoj babi.

Uobičajen dan, ručak, srčemo čorbu muž i ja. Volim čorbu, ulivam je izdignutim pokretom ruke drugi put u tanjir. Čorba curi iz kutlače, sve brboće, miris začina se širi, kao i moje oči, po koje zrno graška bućne i uprska me, vrelina pravi oblake, ma kakvi Nijagarini slapovi, ovo je odmor za dušu i telo. Uživam, sve oblizujući se, nozdrve mi raširene, spremna sam, kao kobac, da se opet sjurim u tanjir.

Prenu me glas: „Je l` ti to treći tanjir? Koliko ti možeš da jedeš, nemoj da se ugojiš, ja hoću zgodnu ženu!“ Pogledam ga, on još uvek srče „prvi tanjir“ sve prismače`lebom bijelijem. Vidim da su u pitanju dva parčeta hleba, sad ću ja njemu da prigovorim: „Vidi koliko hleba jedeš, a ne jedem hleb!“ on se cereka, a ja iznosim činjenice: „Gledaj u svoj tanjir, uostalom sporiji si od puža, dok ti jednom ručaš, zemlja se tri puta obrne oko svoje ose“. Onda on meni poče uobičajene zamerke za ručkom, kao ja jedem brzo, kao drobilica, kako ne uživam u hrani, samo u tanjir gledam i još jedem više od njega, a on je krupniji… Počnem da mu pevam hitić Mileta Kitića, Kilo gore kilo dole. Onda se mentalno isključim, ali pojavimi se pokojna baba, vizualizovana s osmehom i prekornim pogledom: „Rekla sam ti!“

Setih se bisera iz njene riznice, proživljenih i iskustvenih saveta: „Nikad se nemoj najesti pred mužem, jer će ti uvek prigovoriti, kad on ode od stola, ti nastavi da jedeš.“ Tačno je tako, shvatih ja, evo ni ovaj moj muž, kao ni tvoj, draga baba, kao ni svi muževi po našoj ženskoj liniji nisu se promenili. Možda nam je to kletva od neke zle veštice koja je jednu od naših prapra ženskih predaka proklela u ženku potomačku liniju?

Nisam znala šta da radim, kako babi da se odužim za ono što me učila, a ja nisam naučila ili sam uvek slušala samo sebe. Ustadoh, zapalih sveću za mir babinoj duši i izrekoh naglas „Baba, bog ti sreće dao i ako se ponovo rodiš nemoj da se udaješ ni da opet rađaš baksuze, kao mene, kojima će muževi da broje zalogaje!“

Ne znam da li je ovo podsećanje na babine hiljhadama godina utvrđene istine ili je žaljenje na čantravog muža. Za svaki slučaj ću da izvezem na belom platnu ovu babinu mudrost i okačiću je iznad stola da me podseća na to šta mi je činiti.

Komentari

Komentari