Foto: 
Olja Ivanjicki

Sve po spisku - biračkom!

Kada su pre stotinak godina, srpski poslanici optužili Nikolu Pašića da je diktator i da bi trebalo da se ugleda na francuskog predsednika vlade Žorža Klemansoa, on im je odgovorio: „Kakvi ste vi Francuzi, takav sam ja Klemansoa.“ Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Ovu današnju vlast, mi smo zaslužili. Da smo bolji, imali bi i bolju vlast. Sasvim logično. Sunovrat našeg naroda, u stvari sunovrat čitavog našeg društva je krenuo krajem osamdesetih godina prošlog veka. Neki početak tog sunovrata nazivaju „Buđenje nacionalne svesti“. To oni koji kažu da smo se tad „Oslobodili stega komunizma“. Ja bih pre nazvao to „Buđenje nacionalističke nesvesti“.

Od tog momenta, sve je krenulo nizbrdo. Evolucija kao da je pošla u kontra smeru. Ljudi su jednostavno počeli da postaju majmuni. Počeli su da se ograđuju u svoje torove, da se zatvaraju predsvetom i da se vrate zakonu džungle. Evo sad od tog momenta „Buđenja“ prošlo je 30 godina, a mi, izgleda,  još živimo u njemu. I ništa ne ukazuje na to da ćemo skoro izaći iz tog momenta. Kada se pogleda sadašnjost, gotovo je izvesno da nam je suđena budućnost ništa drugo nego prošlost.

Naša lepša budućnost je odavno spakovala kofere i otišla u neki bolji svet, jer smo mi na vlast doveli i krunisali ružnu prošlost. Možda smo se na neki način i odrekli jednog dela politike devedesetih godina, ali nismo se odrekli političara koji su tu politiku sprovodili u delo. To je kao da smo srali, a nismo obrisali dupe. I ni do koga nije sve ovo što nam se dešava nego do nas samih. Sve smo mi ovo zaslužili, sve po spisku, biračkom naravno.

Devedesetih smo tresnuli o dno i umesto da se spasavamo i grabimo ka vrhu, ka svetlu, mi kopamo još dublje u mrak. Rekao bih da smo trenutno u podrumu našeg dna i da se time nezadovoljavamoveć bušimo kao da nam je cilj da stignemo do samog pakla. Ljudi moji, 30 godina radimo sve živo protiv samih sebe. Inatimo se, prkosimo svima, slavimo ratne zločince, biramo ratne huškače i profitere, preziremo drugačije, i zavaravamo sami sebe da su svi protiv nas, a istina je sasvim drugačija. Mi nemamo drugih neprijatelja do nas samih. Sami sebi smo najveći neprijatelji. Ubili smo sve ono što nas je činilo ljudima i postali smo zombiji kojima je mozak i ispran i centrifugiran nekom pričom o tome kako je pravda na našoj strani. Pozivamo se na pravdu, a u našoj zemlji pravda postoji samo u himni. Čini mi se i Bog obitava samo u njoj. U našem regionu, ni Boga ni pravde, čini mi se da ni čoveka uskoro više neće biti.

Krenuli smo nazad u pećine, onda na drvo i potom da se vratimo majmunskom poslu. Zaslužili smo to, nije da nismo.

Komentari

Komentari