Foto: 
WisconsinKow

Svijetla

Kad prerano prevališ puteve, duge, daleke i strašne. Kad ti nevolje pritisnu i tijelo, i um, i dušu, i svaki dio tebe kad počnu da grizu, da trgaju, lome na komade, i kad ti isti komadi počnu da se rasipaju, oteti, ubijeni, sahranjeni, nemilosrdno oduzeti, uništeni, pokopani. Kad nevolja počne da te prazni, da osiromašuje svaki dio tebe, te tako ne znaš ni da li si ikada umio voljeti, davati, odricati se, poklanjati, praštati, razumjeti, prećutati, saslušati. A kako i da znaš, kad ti život nije darovao, nije ređao darove, ni sabirao? Kako da znaš, kad su te mrzili, kad su ti otimali, žrtvovali te, i zamjerili što nisi isti, ili što si bolji od njih, što si drugačiji? Kako kad si odrastao u bezumlju, u vrijeme kad je bilo svega osim razuma, kako kad je smrt vrištala glasom nevinih žrtava preklanih vratova, kako kad ti nisu dali ni da vazduha udišeš?

A čovjek sanja. On sanja i nada se da će jednoga dana prestati krici, da će nestati proklete aveti i da će ugrijati sunce novoga ljeta. Sanjao sam i ja ono jutro koje će sve promijeniti. Sanjao sam jedne oči i jednu dušu, sanjao sam jedne usne i crnu dugu kosu. Sanjao sam da će doći, da će se pojaviti odnekuda, kao leptir u proljeće, kao radost najveća, kao toplina što srce mije. Sanjao sam da će me jednog dana spasiti, da će donijeti sve ono što su mi uzeli i oteli, i da će oživjeti u meni neko novo proljeće, i sve ono što leži poraženo, ranjeno, oboljelo od ratova i stradanja. Usnio sam njene pokrete i njen glas, onaj glas kojim ubija tišinu i kojim odagnava krike, glas što mami osmijeh, što draži, što dušu hrani i krijepi. Nešto od dalekog izvora mi je govorilo da ona postoji i da će neizostavno doći, kao leptir, kao rajska ptica, sva radost, sva duša, dio bez koga nisam živ. I gle čuda, gle blagodati, ona je zaista došla, pojavila se jednog jutra s prvim zrakom sunca, najljepši prizor stao u mom oku, kao anđeo, moje spasenje, moj prvi dar, moja prva radost.

U očima joj sve krasote svijeta, sve cvijetne bašte i vrtovi, i mora, i nebesa vedra, i sjaj što zari lice. U kosi joj proljeće, miris polja lavandi, i zarivam prste u njene kose i puštam misli da šetaju njenim poljem. Dah joj miriše topao, vrat mi njime miluje, i usne joj vrele i vlažne, blago podrhtavaju pred poljubac. Vrhovima prstiju nježno me dodiruje, kao da mi dušu miluje, kao da govori: „Ne brini dušo moja, tu sam, ja ću te sad čuvati“. I zaista me čuva, zaista je ovdje, u mom srcu, u duši, u umu, ispod kože, pod kapcima, u misli svakoj. Svake noći, svakog dana i svakog jutra ona me čuva, ona mi radost daje, osmijehe budi, svjetlost šalje, miluje, tiho govori o tome koliko me voli. Ona je moje sunce koje uvijek izlazi, moj sabah što se uvijek iznova rađa. Njena djela su ogromna. Nikad niko mi toliko nije dao koliko je ona, nikad se niko nije žrtvovao toliko, bar ne u ovom svijetu, ne u ovom životu. I kako da ne padnem na koljena pred njom i da joj se ne poklonim? Kako da ne volim takvu dušu?

Predrag Kisić

Komentari

Komentari