Foto: 
Peter...M

Trenutak je sve

Porasla je jedna ptica u meni. Perja tamnozelenog, kljuna malog i mekog za sve likove u mojoj glavi. Mirnog pogleda za sve daljine u mom srcu. Tihog poja za sve pokrete mojih zglobova. Porasla je među živopisnim, gustim krošnjama, lišćem različitih boja, tankim i čvornovatim granama, hrapavim stablima. Razvila se i raširila. U sumrak.

Ujutru me probudi neki plač. Ujutru, sunce se lepi za kapke. Čestice prašine padaju lagano, poput snega. Sasuzi oko. Praznina u tom svetlećem zutom krugu. Nešto kao hladnoća metala stoji na grudima, pritiska i čudno uspavljuje. Trenutak je napet. Trenutak je sve. Ptica se u bolovima budi, skupljenih krila, zgrčena i poput kipa. Rastvara joj se sunčev zrak pred očima. Nešto joj govore hiljade glasova, prošlih i budućih, večnih i prolaznih, nje koja sanja i nje koja živi.

Raspada se i iznova gradi biblioteka u njoj. Čitaju se knjige i zaboravlja se. Pišu i spaljuju slova. Stvara se i odustaje od stvorenog. Iscrpljuje horizont na kome se sunce stalno podiže i spušta. Čim pomisli da su joj krila dovoljno snažna da poleti, skupi se na njima sitna rosa i noć postane hladna i skamenjena, jeziva. Izranjaju piskavi tonovi, zaoštrava se frekvencija postojanja, a svet postaje stakleno zrno, samotno, nevažno i svezano. 

Nije svet kavez, ipak, misli. Nije to progonstvo. Nije svest zalutala tamo gde je neprepoznatljiva. Nije rođeno ono od čega se samo strahuje. Rođeno je ono što se oseti.

Ljupke ruke dolaze da je probude. Dolaze nekoliko puta da je probude. Šapuću i miluju bolne tačke, bolne misli. Trenutak je sve. Preživeće na njegovom imenu. Isplakaće svoje živote. Vratiće se sebi. Odjednom joj se osmeh stavi na lice. I ostane tu. I sve se promeni. I ništa od onog što je bilo više se ne vrati. I ona se okrene ka suncu. I pogleda ga. Hrabro i nežno. 

Jasna Rakićević

Komentari

Komentari