Foto: 
Danilo Arenas Ireijo

Tuga - svetski jezik

Ja bih opet da ošinem po savremenom čoveku. I ko ga izmisli? Pazi, molim te, pa savremen, pa poseban, pa in, pa fin, ma nemoj, pre je ko go k*rac! Tuga i jad na sve strane! Gde smo to svi mi? U kakvim zemljama to živimo?! Nešto me baš strah i sramota! Skupljamo, mi, ovi sa druge strane ulice, mrvice radosti, još ubeđujući decu da će biti bolje i stvaramo svoje posebne svetove da ne poludimo od lepote i izobilja u kome neki od njih žive!

Nisi se odmakao od muljevitog dna čoveče, sapatniče, druže i gospodine!

Ne postoji univerzalni jezik ljubavi, sreće, dobroga i opštedobroga, postoji jezik tuge koji si ti, moj Savremeni, usavršio do sitnih detalja! Jezik bez glasa, padeža i pravila. Taj jezik se govori očima i našim jadnim srcem. Gledamo, plačemo nad sudbinama i stalno se pitamo “zašto?”

Kako ovaj naš život nema logike, ni pravila! Apsolutno verujem da dobro pobeđuje zlo i da snagom duha možemo i treba da se uzdignemo iznad čemera i jada, ali i taj isti duh treba da pobedi svu uljuljkanost srećnika koji su ubeđeni da ničim izazvani zaslužuju sreću, a neko drugi ne. Da, verujem u Boga, ali u čoveka više nikako ne verujem! Umro je taj Savremeni u meni skoro, pa još pre neki dan bih se klela u njega! Lepo sam se držala kao žena i kao umetnik, kao pobednik i gubitnik, dakle, prava Srpkinja, ali onog momenta kada sam shvatila da nam je tuga jedini jezik sa kojim se lepo sporazumevamo sa svim dušama po belom svetu, nešto me preseče po mozgu, ali, dobro je, srce se još drži. Bljesak istine! Vidi, bolje da je kolonijalistički engleski ostao vodeći svetski jezik, ali ne! Samo jezik tuge se primio na svim meridijanama, svuda niče: u tišini neke zabiti, bučnoj radosti holivudskog sjaja, u isključivosti i oholosti političkih umova, u beskrajnoj nadi siromašnih, u “podrazumeva se sreći” bogatih, ma gde hoćeš!

Nego, mislim se ja, Bogu hvala još govorim i mislim srpskim jezikom! To je ona lepa klica sudbinskog bilja koja me spiralom duhovne snage vuče u središte mog srca gde još obitava svetlost koja greje i hrani nutrinu mog bića pa zbog koje rastem i gledam svevidećim okom i ne dam, ej, pogotovo tebi , Savremeni čoveče, da me ubijaš svetskim jezikom tuge! Eto, razumem taj jezik, saosećam, ali dobro je što nije moj!

PS: A, da li neko zna kada je svetski dan tuge? Svaki dan? 

Komentari

Komentari