Foto: 
Saulo Pratti

Ubiti mašinu

Noćni klubovi, usputni moteli, planinske vikendice, sale za proslave, sabori, čekaonice, nadstrešnice, otvorene kuhinje, stajališta, magistrale, vidikovci, parkovi, slepe ulice, napuštene zadruge, mostovi.

Napušten i nikome potreban. Bez svog svetog mesta. Mirise vezao za prošlost. U tami je, u trzajima. Ludilo poništeno ustavom. Sloboda predata u ruke korporacija. Okeani su puni nafte. Što ne bi i jedan čovek?

Jedna noć na otvorenom, bez kiše. Leži na klupi i sanja jutro u Njujorku, njegovu jesen, klizave ulice i noćne izbacivače đubreta, zamišlja im pogled uprt u grad, zenice u kojima igraju odbljesci neonskih i svetlećih reklama, promukao glas, način na koji im majica vijori na vetru. Zamišlja kako su ptice utihnule i kako se možda njihova bleda lica kriju ispod njegove klupe. Voleo bi da im bude zaštitnik. Da nahrani nekog vrapca ili vranu, da svije krilo u svoje krilo, da im ponekad nešto kaže.

Kad pada kiša, luta i nosi mokro srce kroz prazne ulice, zastaje na nepoznatim raskrsnicama i stiže u industrijsku zonu. Gleda visoke dimnjake, zgrade od crvene cigle, napreže se da pročita nazive fabrika. Psi se skupljaju ispod mosta, miruju i ćute. Ovde su hemijski proizvodi, tamo delovi za automobile, iza stovarište, tamo dalje napuštena postrojenja. Ničeg organskog. Utvara tehnologije i mehanizacije.

Tu bi se mogao završiti, on. Kolekcionar nestalnih snova koji se raspršuju, pozajmljivač novca od majke, lakoverni koji kupuje vreme od kamena, prevarant koji ručno potpisuje. Sentimentalni borac za materijalnu vrednost ili obrnuto. Ko bi mogao naići, sada, upravo sada, u ovom trenutku? Ko bi se mogao iznenada pojaviti iza ugla, viknuti mu, pozvati ga, opomenuti ga na život? Dođi, neznanče, osmotri me, zagledaj sa svih strana, pogledaj me, pomiluj, dodirni, reci! Čekaj me! Ne odustaj od mene!

Ovde ima starih stvari, trulih, neupotrebljivih i prašnjavih stvari. Ovde ima organa koji mogu još živeti, koji još nisu na prodaju. Ima jedne glave koja još misli, ima i besramnih grehova i odlazaka i zaboravljanja, ima bezbroj novih početaka... Ima umora, znakova koji ništa ne pokazuju, zaostalih čestica milosti i smeha... Ne ostavljaj me.   

Jasna Rakićević

Komentari

Komentari