Foto: 
Bill Abbott

Uja, vidim te!

Svuda ću videti čoveka. I kada ga drugi ne vide i kada sam sebe ne vidi i kada ga ne bude više bilo, ja ću ga svakako videti, ma i da ne postoji, ja bih ga videla! Ne bih rekla kao savršeno ili, najsavršenije biće na Zemlji, neeee, on to svakako nije, ni po božjim, ni po opšte ljudskim, ni po sopstvenim merilima duše, ali jeste jedno posebno biće, za mene, samo u jednoj stvari koja me opčinjava i inspiriše: po načinu kako mu je dato da spozna ljubav. Najviše me izazivaju njegove greške, bauljanje u mraku zabluda i igra sa senkama nad gradom Stvarnosti u kome živi, kao jedino prihvaćenim životnim vrednostima, u koje veruje dok ne shvati da su to samo senke. I sve dok je telo ušuškano, a um raste od količine podrazumevanog hvalisanja, mažen i pažen, taj ego u njemu nadvisuje planine i on postaje moćan primerak jednog društva. Postoje tragaoci, ronioci, davljenici, letači, presretači, podmetači, odmetnici (i još svakojaki) istraživači duha! Postoje i ubice duša i ljubavi. Neka im se oprosti, ne mogu sada o njima,u stvari, ne mogu nikada o njima da razmišljam, jer je to za mene gubljenje vremena, spuštanje u hladni Had, žalost zbog protraćenog života. Ali, svako ima svoj put, zato i u njima vidim čoveka i praštam mu, eto, baš lepo umem da oprostim i da više o takvom ne razmišljam, kažem, to je gubljenje vremena.

I tako, kada se razmaknu zavese senki nad našim gradom zvanom Stvarnost jedino što želim da verujem da ima tih, divnih, probuđenih duša, probuđenih u ljubavi. Moja vera u ljude je jaka, jer volim čoveka, baš kao što volim i sebe, kao i to da svima pa i sebi praštam. Negde se u tom samovoljenju spozna prava ljubav.

Zamisli, negde u nekoj ravni naše podsvesti nosimo ceo život Zemlje. To su naše uspomene, ne samo mene kao jedinke, nego mene, tebe, njega, svih zatečenih u sadašnjem trenutku, zalivane suzama onih koji su patili, trpeli nepravdu, radovali se, bilo kao vladari i povlašćeni sloj, bilo kao robovi i svi oni večito iskorišćavani i ugnjetavani u raznim istorijskim epohama. Svi smo sazdani od tih suza. Svi. Ista je voda u nama: Leonardov znoj ili znoj nekog roba, suze neke nesrećne žene, na primer, Julije, pa i njenog Romea ili prolivena krv Lazareve vojske, sve, sve može biti deo tebe ili mene, naše krvi, suza, strasti, ljubavi ...Voda sa česme, izvora, reke, mora, svuda je delić nečijih osećanja, jer ta voda nije mogla nikuda da ode sa naše jedinstvene planete Zemlje.

Zavoleti sebe nije teško jer voliš čitavu poznatu i nepoznatu prošlost života na Zemlji, pre čoveka, pre svesti njegove i znanja i moći. Zavoleti sebe nije teško jer grliš sebe i saosećaš sa svakim damarom svakog živog bića, ne kroz vekove, već eone, onda kada je i oblak imao lice koje bi ti čoveče prepoznao kao svoje, pogotovo kada je plakao... kada je vetar imao radost kao i ti, sada, iz istih razloga, kada je kiša natopljavala zemlju iz koje ćeš i ti čoveče mnogo, nepojmljivo mnogo vremena kasnije da nikneš... Zamisli i zbog sunčevog svetla i topline i ti si jednog dana nastao. Ne, nije teško zavoleti sebe, pa, bar, zbog svega toga u nama!

Kažu da je reč”ljubav” otrcana i obezvređena reč. Možda su u pravu, reč može da bude takva, ali iskrena osećanja probuđenih duša, nikada. I osmeh je ljubav i pogled je ljubav i suza i ćutanje zatvorenih očiju i tuga i očaj i zahvalnost, sve može biti ljubav.

Zato ću čoveka videti tamo i gde ga nema jer verujem da ga ne određuje telo koje nosi, već bogata osećanja kao njegovo najvrednije nasleđe, duša koja ga budi u ljubavi i duh koji ga uznosi iznad svih senki, svih zabluda uma i svega onoga što mu ne pripada kao jedinstvenom biću. Uvek ću voleti tog čoveka.

Komentari

Komentari