Foto: 
autor nepoznat

Ustupimo scenu mladosti – na njima svet ostaje!

U nameri da začinim trivijalnost utorka, koja je mnogima pala kao kamen za kupus na nožni palac, opisaću vam jednu sliku Beograda na današnji dan, a sve u nameri da se sa optimizmom osvrnem na predstojeći haos 9. marta, koji dolazi posle osmog, onog ženskog.
U banci, u pošti, u Domu Zdravlja, pre podne sve vrvi od penzionera (valjda penzje kanule). Da se osetim usamljeno u pogledu godina, kao da sam sletela u dom staraca gde me svi gledaju kao uljeza. Prosto seva gnev iz očiju staraca i zavist: "Ti nisi jedna od nas. Ti si od onih kojima ništa ne valja, ni jedan sistem, samo bi menjao nešto... A šta ti fali?! Imaš i krov nad glavom i maldost i pun ti stomak i ne rmbaš pijukom po ledini, ne kopaš njivu. E, takvi su upropastili sve staru Jugu...intelektualci...neradnici... Misle oni nešto, izmišljaju, a bilo je dobro da bolje ne može biti."

A ja kažem da se tako stiče utisak da je Beograd grad staraca, bivših proletera, antiproletera, ali naviklih na sistem proletarijata. Takože tvrdim da se stiče neodoljiv dojam da je opet gerijatrija "izabrala" budućnost mladosti, koja je u manjini, koja se ne opire i koja je digla ruke od politike...barem se tako čini. Gospodo sede glave, mudrost ne leži u godinama, već u iskustvu, a vi ste svoju dokazali kostantno padajući na ispitu zrelosti da državu učinide domovinom. A onda vidim gomile dece koja sa osmehom gledaju u daljinu... Kreću se, željni su promena I novog, puni su pravde u očima. Njima se menja svet, doteruje im se realnost, revolucionarni duh , ma koliko bled naspram onog poznatog, čegevaranskom, kulja da uradi ono žto su njihovi dedovi propustili. Sada, da li su oni zavedeni, da li su krenuli za nekim ko će ih žedne ostaviti na ledini, ili idu sami, kao stihija novog prolećnog pljuska, to je manje važno. Važno je das u budni I željni!

Puni su autobusi nekih novih klinaca kojima je optimizam način života i koji se autistično drže svoje neosnovane životne radosti.

I bude mi teško, zgrči mi se želudac od tuge nad njihovim malim životima ispunjenim praznim očekivanjima, a onda se trgnem. Opalim sebi šamar, onako muški, ali u sebi i naredim srcu da se otvori. Ma, ima nade, ima! Ma kako zvučalo nemoguće u ovom trenutku, nešto viri iz svih tih usplahirenih očiju koje sa nadom koračaju u famozni 9. Okotobar, a da I ne znaju tačno šta smo mi tada želeli da menjamo. Nije njima važno šta, bitan im je simbol datuma, pa ako ne bude deveti, biće peti! Biće možda I neki njihov novi datum, samo da se ne mešamo, da se uklonimo I pustimo ih da žive, jer naše šanse smo potrošili, nadživela nas je čak I proletarijatska svest. I jeste da je daleko Sunce, ali je tu i gledam u njega.

Sva ta mladost koja se provlači po marginama statistika ide dalje. Njihovo vreme tek dolazi, a to će biti vreme koje ni meni, ni zlu koje je pojelo danas, neće biti poznato. Ta mladost je odrasla u mrklom mraku, a opet ima osmeh koji svetli...ta maldost diše druge ritmove...
U sred centra, u sivilu dana i dorćolskih fasada, ugledam kombi, folciku, išaran, savršeno van vremena i atmosfere. Parkirana duga kao podsetnik na sve mladosti novog doba koje su revolucionarno promenile izgled sveta.

Živeo deveti mart, simbol prvog otpora prema nečemu što smo videli kao nepobedivo zlo! Prvi koraci su najbitniji, ali samo ako su samostalni, bez repova domaćih izduvanih žutaća I stranih plaćenika. Nada znači život, a život je za mlade, naše, njihove, stoga, šape dole svi I neka nas deca nauče nečemu, nismo se naučeni rodili!

Komentari

Komentari