Foto: 
Pargon

Viralnost i izuzetnost

Teško je biti izuzetan. Sijaset lažnih posebnosti „iz ponude“, smanjuje potrebu da u sebi tragamo za pravom. Ma kako duboki i neizlečivi, nelagoda i nezadovoljstvo ipak posrnu pred navalom hormona sreće zbog lajkova, komentara i inih vidova instant-divljenja.

Današnji svet živi od „dojmova“, nepreglednog niza fabrikovanih osećanja – pripadnosti, potrebnosti, važnosti – i njihovih nijansi, umesto od istine i stvarne radosti. Istinu ne uočavamo, jer je (poput realnih osećanja, zasnovanih na unutrašnjim pomeranjima bića koje diše, voli i stvara) razmazana i relativizirana „dešavanjem“, akcijom i fiktivnom žurbom. Radost ne poznajemo, jer je mešamo sa razonodom – prva dolazi iznutra, motor su joj stvarna osećanja (ne nadražaji), a drugo je rezultat konzumiranja ponuđenih rešenja. Granica između interesovanja zdravog mozga za neku informaciju i njegovog potapanja u glupost, onaj je trenutak kad više ne znaš zašto stiskaš „play“ na nekom videu.Viralnost je rezultat stalne težnje za nadražajem čula, makar i totalnim idiotizmom.

Vremenu u kome živimo, teoretičari tepaju nazivajući ga „erom postistine“. Zvuči opipljivo, plauzibilno, baš – kaoistina, iako se zapravo radi o njenom opasnom zakrivljenju; a zakrivljujem je i ja, pitajući iz topline pene u kadi – šta je to uopšte istina i ko je kompetentan da je odredi? Za mene, istinita je samo ova pena i milina koja mi se razleže udovima. Ako kažete – živimo u vreme laži, stvar je jasna. Ako nešto pak nazovete postistinom, vi onda priznajete da ste deo priče u kojoj se paralelne stvarnosti ne samo graniče, već i jednače sa onom objektivnom, koja bi trebala biti i „jedina stvarna“. A objektivna stvarnost (koliko god preispitivali pojam) potrebna je pre svega zato što se ljudi plaše nedefinisanosti. Nešto mora biti sigurno – kao, recimo, da je trava zelena i led jedno agregatno stanje vode. Sa druge strane nije neobično, čak je i poželjno, imati „svoju“ stvarnost pored neke druge sa kojom se teško izlazi na kraj, zato što je težeći da bude svačija, postala ničija. Ali ta tema je posebna i zaslužuje drugi naslov – baš zato što je kroz nju jedino i moguć rast u pravu izuzetnost. 

Neko deli svoje misli iz plemenitih i iskrenih, neko iz egzibicionističkih ili drugih pobuda, ali na kraju, svi permanentno stojimo u masi manjih i većih bina. Svedostupnost i prividna besplatnost naši su aduti. Svi smo i perfomeri i publika; infantilno očekujemoda baš nas neko pročita, čuje, usliši. Iz polupanih duša pokatkada izlaze najbolja umetnička dela, no zna li iko gde je granica između poriva za stvaranjem i samolamenta, puke pregladnelosti za tim da nas neko voli, za nama čezne i umire? I da li bi i bilo velikih dela, da iko zna gde je ta granica?

Potonuće u „viralnost“ nema veze sa inteligencijom pojedinca, jer su razni oblici promovisane gluposti postali naša prirodna sredina. Izuzetnome se čudimo par trenutaka, no ono nema snagu da postane merilo. Pre će ga se etiketirati kao „nenormalno“ (iako već umiremo od dosade pod najsvežijim prisilama moralo-normalnosti, što opet rađa neke nove, grčevite forme „izuzetnosti“, pri čemu je teško odrediti šta je i od toga samo marketinški trik). Snaga istinski izuzetnogbiva u najgorem slučaju ismejana, a u najboljem, naterana da se stavi u službu profita, što smanjuje njen izvorni potencijal. Tek tada, iz okova neke druge stvarnosti, postaje očigledna prava cena besplatnosti.

Ništa što je izuzetno ne postaje „viralno“, jer tome ne teži. I baš ga briga da li se nekome sviđa ili ne, iako u njemu čuči stvarni zapaljivi potencijal. Međutim, čak i kada pogledaju nešto zadivljujuće, ljudi se ni za trenutak ne zapitaju šta bi sami mogli učiniti – ne da bi zadivili druge, već nadrasli sebe same – a to bi bio pravi početak rada na promeni društva. Ima toliko jednostavnih metoda: raskrči baštu, usvoji psa, skuvaj jednom taj nedeljni ručak i od njih devet, budionaj jedan nasmejani šalterski radnik. Šta je progresivnije od toga? Ima li danas išta subverzivnije od ljubavi i dobra? Može. Ne zna samo onaj ko nije probao. Možda neće biti savršeno, ali je vredno pokušaja. I nije dosta jednom. Za jednom svi imamo elana. Hajde ponovi petsto puta. Kad zaboraviš na broj ponavljanja, novo stanje postaje „normalnost“ i vežba je uspela.

Živimo u vreme ponuđenih istina. Nijedna nije prava. Pena je nestala, voda u kadi se ohladila. Nije više ugodno, koliko god ja želela da mislim drugačije. Na telu je da odluči, šta će učiniti sa datom mu neprijatnošću.

Svako nosi u sebi zeru izuzetnosti. Svi nastaju i rađaju se isto, tako različiti. Svima mantraju iste stvari u kući, školi, na ulici, u određenom vremenu i prostoru – ali ono što te čini izuzetnim jeste odluka, da li ćeš od date ti zemlje napraviti kuću, ili grumen za pogoditi drugoga u lice. 

Jovana Nastasijević

Komentari

Komentari