Foto: 
autor nepoznat

Zora

Zora je. U pozadini zvuk guma do pola naduvanih koja odguruju sitan šljunak i prave utaban put za sobom. Beli porcelan među mojim prstima i crni izvor života u mojim ustima. Vrelo je, ali i gorko. Osećam sav nekvalitet dok mi para nepce. Ipak, poželim još jedan gutljaj. Da budem sigurna da sam dobro videla zoru dižem pogled i uveravam se da se nije još uvek izlegao dan. Prija mi ova tišina. Neplanirano sam ostala budna i sada je to samo zapravo jedno rano ustajanje. Zašto bi iko morao da zna da nisam ni spavala? Zašto bi iko morao da zna da sam noć provela blazirano gledajući film za filmom. Kada nema filma gledala sam starce kako pričaju o odgoju i strogim očevima, a blagim majkama. Javlja se osmeh na starčevom licu dok se priseća detinjstva. Neverovatno, reklo bi se da ima preko sedamdeset godina  i dalje se seća kako je izgledala školska torba koju su mu roditelji kupili. Koliko nam je danas sve dostupno, većina se ne seća ničega što je nosila na sebi a kamoli prve torbe. Ali to se nekada cenilo. Nije bilo mnogo skuplje nego danas ali se cenilo. Danas se želi sve sada i odmah, u suprotnom je naporno i teško. Noć je bila divna. Jutro je lepo. Dan će biti nezanimljiv. Kao i svaki. Letargičan i dosadan. Kafa je popijena. Upravo. Na unutrašnjoj strani porcelana sada su obrisi mog života. Šteta ne znam da ih tumačim. Možda sada ne bih imala problema koje imam da mogu videti svoju sudbinu. Možda? Možda se ceo život prepliće sa problemima. Neki su rešivi, neki manje… Pitanje je kako se izboriti sa njima. Da li uopšte imam probleme? Ili su to samo izazovi, kako ih naziva moj stariji saborac po krvi.

Organizovati sebi dan, a onda i život, ideja je koja bi doprinela ostvarivanju ideala savršenog života. Savršenog života koji možemo predvideti tako što ćemo ga organizovati, za početak, i raditi na njemu. Na sreći se mora poraditi, ne dolazi sama od sebe. Same od sebe sebe dolaze prilike ali i one prođu ako se ne uhvatimo u koštac sa njima na vreme. Onda ostane samo priča i pomen o njima kao i gorak ukus propuštene šanse koja odlazi u nepovrat. Svaku ideju treba prigrliti i razraditi jer baš ona može biti ta, ta jedna koja će nas objediniti u osobu i celinu.

Prolazi dan, umor stiže i dokaz o prolaznosti tela kao materije. Nismo mašine, ipak. Osećamo sve, ipak. Doći će dan kada ćemo osećati po ceo dan i celu noć i bićemo voljeni i zaljubljeni. Opet, doći će dani kada će boleti i biće teško. Sve dokazi propadnosti tela kao pojedinca i individe željne bića i razgovora, ako ne direktnog, a ono onda slušanja tuđih razgovora sa ulica.

Komentari

Komentari