Foto: 
Darcie Tanner

Zrelo (li) je?

"Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakom gase nemiri da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A, ja tek činim što je trebalo činiti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više, pa bi me starost štitila od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim kada sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe."

Reče gospodin pisac, Meša Selimović, u svojoj pedeset i nekoj, kroz ispovest svog junaka Ahmeda Nurudina, pobunjenika u najboljim, takozvanim, zrelim  godinama. Čitam ga ovih dana po ko zna koji put iznova pronalazeći neka pitanja na koja ni ja ni on nemamo odgovore i iznova se suočavajući  s nekim pogrešnim odgovorima za koje sam mislila da su pravi, pri nekim ranijim, zelenijim čitanjima. Jer, uveliko sam preskočila prag Ahmedovog " ružnog" doba:  brojim sitno od pete godine, pete decenije. No, to mi nimalo ne pomaže da bolje i pravilnije razumem svoj život i svet u kojem živim. I kad mi neko kaže da sam u  zrelim godinama, momentalno dobijem neizrecivu želju da ga tresnem Dervišem po glavi, pa tek onda pitam da mi objasni šta znači ta famozna sintagma! Jer, za šta su i po kom kriterijumu neke tamo godine zrele?

Ako su zrele, treba ih valjda ubrati. Zatim dooobro oprati, oribati da bi se odstranio svaki kal i otrov koji se nalepio spolja. Onda termički valjano obraditi, da se potamane svi crvi sumnje, svi virusi samoobmane i bakterije samoljublja. Propasirati i uz dodatak malo šećera i cimeta ili vanile, skuvati, recimo džem... E, sad, ako su zrele godine samo prividno zrele, ako je to samo vešta obmana lakovernih čula, ako nemaju ni Z od zrelosti, ( iako su pod dejstvom raznih oluja i uragana života već uveliko pootpadale sa grana i čak počele da se buđaju) , od tog se džema nećete najesti! Ili, recimo da bar ima neko uputstvo za upotrebu  baš tih takvih, zelenozrelih godina!? Šta bi na njemu pisalo?

- Pre upotrebe promućkati!

- Upotrebiti do isteka roka utisnutog negde ispod trepavica!

- Nikako ne konzumirati uz alkohol, pri vožnji od 170km/h!

- Nije posno, ima mleka, mesa i jaja u tragovima!

Dakle, ako su zrele i ne uberemo ih, propašće kao i svako drugo zrelo voće ili žito i kada zađemo u one posle njih, koje, uzgred budi rečeno, niko  ne zove ni prezrele, ni trule, nećemo moći da oprostimo sebi što smo propustili berbu. Zrelog.

Kad se osvrnem preko ramena, ovoga mi kalendara, ja sam potpuno uverena da su moje zrele godine bile i prošle odavno. I da sada trošim neku od tih tegli džema, koji sam nevešto ukrčkala na još neugaslom ognjištu srca. Kaže Nurudin: " Šteta što nemam deset godina više, pa bi me starost čuvala od pobuna, (mogla bi biti ključna reč, ta pobuna, ali nije,) ili deset godina manje, pa bi mi bilo svejedno." ( O, kakva pogreška, kakva zabluda, kakav promašaj!) To je ta ključna reč... Svejedno. I teško onim zrelim godinama i još više starosti, čijoj je mladosti svejedno. Eho te reči odjekuje mi u sluhu, skoro kao psovka i bojim se da je došlo to doba -da je današnjoj mladosti postalo svejedno. Naravno, čast izuzecima, ali oni su tu samo da potvrde postojanje pravila. 

U svojoj biti, ta čudno skovana reč, koja u sebi nosi dve reči koje se istovremeno potiru i prožimaju, kombinacija jedinstvene jednine i sveobuhvatne množine, postala je neka vrsta dijagnoze današnjice. Ni sve, ni jedno. Ubrali smo, davno još, u bujnom cvetanju mlade krvi, te nedozrele cvetove pobune. Ne stvorivši ništa od njih, dopustivši da uvenu, beskorisno, obesmišljeni u našim neodlučnim i slabašnim rukama, omogućili smo gubi na njihovim peteljkama da metastazira do neizlečivosti. Da preraste u ništavilo.

Sada, kad je već više od polovine potencijalnih godina iza mene, kada se svode neki osnovni računi, priznajem da sam loša iz matematike, jer ako nije ni sve, ni  jedno, onda je ništa. Zero. Oprostite mi, zato, moje zrele godine, što ubrah vas u nedoba. Miholjsko leto postoji uglavnom u svakom oktobru. Ali ne i u životu. Jednom pređen prag jeseni života nema odstupnicu. Nema rezervnih deset sunčanih dana  i mogućnost da se ubere i sačuva od mraza još koji plod. I to nema veze s brojem godina. Taj se prag može preći vrlo rano, ali i neobično kasno, jer ne zru sve voćke istovremeno. Neki smo majske trešnje. Neki su novembarske dunje...

Komentari

Komentari