Foto: 
autor nepoznat

Emigranti

Vampir se ne može upokojiti...

čeznja se ne moze ukrotiti!!!

Umlatiti siromahe…

ma neka potekne krv gresnika!

Neka se đavo napije u seoskoj krčmi,

nije me briga,

nije me stid!

Na putu za Arabiju-šta pomislise oči neznanca?

I ne ide…

Da li taj covek bunca?!

Uzjašite mrtvaca-nek se sad sveti!

A ostadoše sobe prazne…

Šta da jedu siroti?

Hleba i soli?!

Nisu ih prevarili-navikoše!

Dali im vračevi nekakav lek za besmrtnost, pa ne može ni da se umre.

Obican drkadzija nedorečeni trazi spas od ludog neznaja.

Falila je jedna scena,

mali deo,

crven,

ali oni ipak, oni ubiše nazeblog kojota.

Duše pohitaše,

krvavih cipela

pogaziše zarove,

preskakaše zrtvu,

ociju zatvorih...

A ona zaboravila da zaključa vrata zamka,

kucaju ljudi

ne odazivam se,

nisu to njihova deca,

napolju Šerif Džeder

i njegov konj Hop...

Stavio mu amove...!

Ma,proklet,

prokleti hendikepi,

svi ti namrgodjeni zubi

što sagradise hram u polju da sahrane džukca koji od krvi prvi umre,

ali duša prokleta luta, mira nema, spava u snu.

 

Iznemogli,,vratiše se kuci...

Umorni psi!

Ideali ropstva!

Šta će nam ljudi iz drugog sveta?

Plaču brda i polubogovi...

A lica potamnela,

tragove zataška konj dolap,

ne zadugo, ne zakratko,

ali bilo je.

Umiriše ga bičevima,

krv šiklja na sve strane.

Nemirni crvi prvi napadoše,

nemarne životinje

i čovek.

Sakrio se iza providnih čaša,

ja ih dizem, njega nema…

 

I ostadoše sobe prazne,

izjurismo pozvane,

kroz prozor uđe vosak u sobu.

 

Po planu smenili su putnika,

prevariše ga u prodavnici!

Mala,debela u licu crvena kasirka i njen šhef,

nije se tad setio kletve,

a da su mu samo rekli...

eeee...ne bi sada molili!

Zakucavaju eksere preko u svračiju glavu.

Napustimo ovu zonu, tu jahaše bedne,

upregli ih kerovi što za komad mesa skacu!

Ali neka...

Zapevaše pevačice,

zakukaše narikače,

pa ko će bolje?!

Pa ko će jače!?

I smelo se kretaše zarđale marionete…

Konci iskidani,

kosa ispijena,

prijatelji iznemogli...

Sedoše pored vatre...

Dalje smo morali peške,

zmije točak uhvatile,

bez osvrtanja uzoh pero u ruke,

pa sloboda,bez granicna-slavi se!

Misle, šale se oči nebeske?!

Na trulim panjevima pečurke nikle...

Malo niže probiše kamen...

Mrak se spustio i konačno umre nesrećni pas.

Komentari

Komentari