Foto: 
DRs Kulturarvsprojekt

Otuđeni junak

Većina kritičara i istoričara (bivšeg) jugoslovenskog filma slaže se u konstataciji da je najznačajnij iperiod te kinematografije lociran između 1960.i 1970. godine, kada se pojavila čitava generacija sineasta osobenog stila i izrazitog angažmana. Jedno vreme, čitavih deset godina  z apravo, oni su bili poznati -  anatemisani pod zajedničkom, politički nepoćudnom etiketomcrni talas.[1]

Do kraja 1973. godine u tadašnjoj Jugoslaviji proizveden je 431 film, a zvanično, sudski, bio je zabranjen samo jedan, omnibus Grad reditelja Kokana Rakonjca, Marka Bapca i Živojina Pavlovića iz 1963. godine (Iako je film Grad prvi film koji je dobio sudski epilog ipak se mora navesti daje film Cigulimiguli iz 1952. godine prvi izazvao skandal u tadašnjo jJugoslaviji, registrovan kao napad na pojavu administrativnog socijalizma). Međutim, u tadašnjoj kinematografiji bilo je tridesetak filmova koji su po raznim osnovama, ali bez zvanične zabrane, završili u tzv.bunkeru. Partijski komesari svrstali su ove filmove, nastale u razdoblju između 1963.i 1973. godine, u crni talas, nesvesno kumujući najjačem razdoblju jugoslovenskogfilma. Svaki napad na komunističku ideologiju bio je anatemisan i žestoko sankcionisan, a crni talas predstavljao je opasnost koja je dolazila iz umetničkih filmskih krugova,  jer je prikazivao bedne društvene prilike, psihičko rastrojstvo, nasilje, narušavao idealizovanu sliku života, koju je vlast želela da projektuje.[1] Nakon završetka afere koja je počela za vreme Pulskog festivala, a završila se slučajem filma WR- Misterije organizma, odnosno prekidom rada na filmu Sloboda ili strip Želimira Žilnika, nekoliko reprezentativnih predstavnika crnog talasa odlazi u inostranstvo i počinje epoha belog talasa, sa tipičnim predstavnicimaVeljkomBulajićem i Hajrudinom Krvavcem, partizanski filmovi pretvarali su se u mitologiju, sve do pojave tzv. češke škole kojoj pripada i Emir Kusturica. Kada se govori o mogućem uticaju crnog talasa na Emira Kusturicu, pre svega, misli se na Dušana Makavejeva, Lazara Stojanovića, Želimira Žilnika, Aleksandra Petrovića, te Živojina Pavlovića koji su u srpski film uneli neke nove senzibilitete i postali zaštitni znak ovog nepatvorenog pravca u jugoslovenskoj kinematografiji.

Nesporan je uticaj našeg reditelja Živojina Pavlovića na Kusturicu. U raznim intervjuima naglašavao je da je on njegov omiljeni domaći reditelj koji ostavlja snažan utisak, iako se na prvi 

pogled čini da bi to mogao biti Aleksandar Petrović sa filmom Skupljači perja,[1] reditelj koji je u svom mahnitom, neprekidnom istraživanju ponajviše voleo skrajnutost i trajanja, obod briga, rub tragedije. [2] Na moguću paralelu na vodi Petrovićeva opsesija da prikaže socijalnu bedu, društvenu marginu, totalne autsajdere, kepece, beznadežnost i apatiju. Učiteljica iz filma Biće skoro propast sveta, kao član partijskog sekretarijata, prikazana je kao promiskuitetna ludača na moralnom dnu. Izvesne probleme sa tadašnjim kontrolorima imao je i Kusturica prikazom svojih junaka, koji su pripadali nedodirljivom establišmentu komunističke ideologije, kao nemoralnim i razvratnim (U filmu Otac na službenom putu to je Ankica). Sa druge strane, uticaj Pavlovića na Kusturicu je uslovan, jer svaka koincidencija nije puko preslikavanje i ne ugrožava Kusturičinu originalnost. Ono što je identično i prepoznatljivo prilikom poređenja sa Pavlovićem, najreprezentativnijim predstavnikom crnog talasa, nalazise u scenama seksualnog čina koje je prikazivao poput samrtničkog ropca.[3] Zaokupljen marginalcima, siromaštvom, sitnim kriminalom, prikazivanjem tamne, skrivene strane socijalističkog života, s prizorima raspadanja stambenih prostora, blatnjavih dvorišta, ruševnih sirotinjskih naselja, te otuđenih junaka, [4] Živojin Pavlović je postao otkrovitelj nepopularnog pesimizma koji nije bio dobro primljen od strane tadašnjeg režima. On je istovremeno i rušilac i antipod holivudskog glamura u kontekstu njegovog odnosa prema stvarnosti. Goran Gocić uočava razliku između EmiraKusturice i predstavnika crnog talasa u stavu prema pojmu blaženstva. On blaženstvo definiše kao alhemijski element u koji su najdublje zagazili Živojin Pavlović u filmu Kad budem mrtav i beo i Goran Paskaljević u filmu Varljivo leto 68. I Pavlović i Petrović su bili ljudi bez naročitog smisla za humor, što se videlo i u njihovim filmovima: junaci deluju nesrećno čak i kada se raduju, i pate čak i onda (ili naročito tada) kada proživljavaju najveća zadovoljstva.[5] Motiv krvave svadbe iz filma Zadah tela Živojina Pavlovića primetan je i kod Kusturice u Domu za vešanje. Oba filma počinju i završavaju se slikom svatova. Smrt Ahmedovog brata u poljskom klozetu u Domu može se protumačiti kao uticaj Pavlovića na Kusturicu, jer i Džimi Barka, glavni junak filma Kad budem mrtav i beo, skončava na sličan način.

Ako je crni talas radničku klasu realistički predstavio kao nakaznu i degenerisanu u svakom smislu, nasuprot tome Kusturičini junaci nikad nisu uslovljeni isključivo svojom socijalnom situacijom: u njegovom svetu, postoje nekoliki načini da se ona preokrene ili da se od nje pobegne (blaženstvo, magija ili prosto ljudskost).[6]

Poznata je i Pavlovićeva opsesija smrću.Prve traume koje je poneo iz detinjstva u vezi su sa suočavanjem sa smrću, odnosno, kada je u centru Jagodine video čoveka kojeg su obesili četnici Koste Pećanca. Sami naslovi filmova Kad budem mrtav i beo, Let mrtve ptice ili Država mrtvih govore o opsesivnosti za tako tajanstvenom komponentom kao što je smrt koju je često udruživao sa strašću i erotikom.




[1] Богдан Тирнанић, Црни талас, Филмски центар Србије, Београд,стр. 83

[2] Милена Малешевић, Искушења социјалистичког раја – рефлексије конзумеристичког друштва у југословенском филму 60- тих година 20. века, Гласник Етнографског Института САНУ, стр. 12.

[3] Филм Скупљачи перја појавио се као оригиналан приказ Цигана и њихове митологије, док је филм Биће скоро пропаст света пропраћен као синтеза претходног искуства са редитељевом опсесијом Достојевским и његовим делом Зли дуси. Биће скоро пропаст света је од стране коментаторке Неде Крмпотић из Вјесника у  сриједу означен као филм који представља „негацију наше борбе за социјалистички развој“. Неда Крмпотић, Пропаст света конгресу иза угла, Вјесник у сриједу, 19.03. 1969. У: БогданТирнанић, Наведена књига, стр. 98.

[4] Драшко Ређеп, Скупљач перја, снова и блага, Вечерње новости, Култура, од 16.08.2014.

[5] Исто, стр. 121.

[6] Владимир Коларић, Моделизација света у филму Буђење пацова Живојина Павловића, Зборник радова факултета драмских уметности, Београд, 2009., стр. 89.

[7] Горан Гоцић, Култ маргине, СКЦ,  Београд, стр. 194.

[8] Исто, стр. 195.

Ivan Novčić

Komentari

Komentari