Foto: 
Sahil Jatana

Gladija i Gladijanci u uzgajalištu klonova - 1.deo

Predsednik Gladije, Gladomir Seriozni, u narodu poznatiji kao Zli Kuroje, bio je jedan od onih vladara koji je, od svega na svetu, najmanje voleo da vlada. Nije to bilo normalno, svesni su toga bili i njegovi partijski drugovi, vojnici partije i sledbenici čoveka kojeg su smatrali putovođom i svetlovicem. A svestan je bio i njegov narod, kojeg je on od milošte zvao moji debilčići. Ustvari, on je voleo da vlada ili, bolje rečeno, voleo je sve one blagodeti koje mu je donosio njegov privilegovani položaj. Ali ono što mu je u svemu tome smetalo, bilo je bavljenje državničkim poslovima i protokolarnim glupostima. Gladomir je još od detinjstva toliko voleo da se zabavlja, a potom i da se kocka, pijanči i radi sve ono što mu pričinjava zadovoljstvo da je tome posvećivao svaki svoj slobodni trenutak. Kao i svi njemu slični, uostalom.

Zapravo, strogo se pridržavajući saveta konzilijuma svojih lečitelja, živeo je u uverenju da je lenstvovanje najdelotvornija ljudska aktivnost za dobro zdravlje i dug život. A budući da je odlučio da bude besmrtan, to je prihvatio kao jedini životni princip. Video je on kako su oko njega političari sedeli za noć, kao babuni, a pojedini, bogami, i ležali pod točkovima miniranih džipova i blindiranih vozila. To ga je usmerilo ka tome da sve ono što i u najmanjoj meri može da izazove negativne posledice, stresove i druge psihofizičke poremećaje, prepusti u ruke svojim pajtašima i samozvanim homopolitikusima, a on da se baci na upražnjavanje blagodeti ovozemaljskog bitisanja, da se kao i neki vladari pre njega, mada retki, kao Fridrih Veliki recimo, posveti umetnosti i muzici.

Znao je, taj Gladomir, da se na ovom svetu ništa novo pod milim Bogom ne dešava, i da se još od starih grčkih mudraca pa preko Ničea i Šopenhauera do Noama Čomskog i Slavoja Žižeka, sve samo ponavlja u sličnim ili neznatno različitim varijantama. I tu je on pronašao sebe, kao modernog Zevsa, Tutankamona, Atilu Biča Božjeg ili Napoleona, a ponekad je bio ubeđen i da je sam sin Božji lično, ili bar njegovo kopile.

Povremeno je znao da, prerušen u poštenog gladijskog domaćina, siđe u narod, da sedne na polomljenu gajbu pred nekom seoskom prodavnicom, u kojoj nije bilo ničega osim stočne hrane i piva od kukurozovine, i da zajedno sa meštanima popije koju flašu gladijskog svetlog, slušajući najogavnije kritike na svoj račun i zdušno učestvujući u njima, sve dok ga sopstvene gorile ne bi nanjušile, pronašle i odvukle u predsedničku rezidenciju. To je bila tehnologija “ulaženja u mase“, po nacrtu Onore de Balzaka lično, praktikovana mnogo ranije kroz istoriju, dok je Gladija još bila u sastavu neke druge države, od koje posle decenija separatističkih aktivnosti više nije ostao ni prah ni pepeo, kako je voleo da kaže vojni komentator Vojin Ratković. Dakle, kako je govorio taj Balzak, koji se čak i na balovima zaklinjao u genijalnost i delotvornost svoje tvrdnje, „u ljudske mase je trebalo upadati iznenadno i bučno kao topovsko đule, ili tiho, podmuklo i opako, kao kuga“.  Gladomir je, očigledno, bio pobornik ove druge varijante. Suština je bila u tome da prvi čovek uspe da se izmigolji sopstvenom obezbeđenju i pobegne u narod, predajući se čarima života prosečnog podanika, sve dok ga raspamećeni bezbednjaci ne nađu i silom odvuku do blindiranog vozila, a potom u rezidenciju. U jednom od takvih izleta, Gladomir je čuo i priču o bajkovitoj lepoti mlade Kineskinje Si Luj Me, što ga je vrlo zainteresovalo i, kao već sredovečnog neženju kroz čije su ruke prošle na stotine mladih Gladijanki, nateralo da se duboko zamisli nad svojim principima, a samim tim i nad sudbinom sopstvenog naroda...

-nastavlja se-

Ivan Rajović

Komentari

Komentari