Foto: 
Jay-R Acuzar

Idem da skuvam kafu kaže umesto bilo kakve molitve

Dakle, evo ih, stoje na uzburkanom mostu ispod viseće reke, jedna pokraj druge. I dalje se prećutno preganjaju koja će prva progovoriti u sledećem, od zaborava zapetljanom nastavku, i tako probati da naprave još jedan probušeni mehur od serijski repriziranih televizijskih sapunskih opera i opereta, koje su se uselile u sve što liči na izduvani, prizemljeni dom i leteće svratište. To što je tv-aparat ugašen nije im od neke pomoći. Stići ovamo bila je jedna stvar; nije teško da se ćuti dok hodaš i pretvaraš se da postoji neko odredjeno mesto kuda si se zaputio. Ali, kad se stigne, čoveka spopadne osećaj nepopravive nelagodnosti.

Tišina. Ima i gorih stvari, pomišlja Sanja ali ne želi da se priseća. Njene oči postaju tvrdje, kao da odražavaju otpor. Niko nije tako očigledno pomiren sa sudbinom. Slušaš li pažljivo? Tišina. Opšta anestezija. Zašto uopšte da razgovaramo? Zvuči kao da neko namerava da popuni prazninu. Kakva je ovo besmislica? Ništa ne stiže onda kad ga očekuješ. Možda nije besmislica iako će svejedno ubrzo biti gotovo. Izraz Sanjinog senkama zamrljanog lica govori samo jedno: Nikad ne izazivaj osobu kojoj je svega preko glave. Slušaš li doista pažljivo? Čik odustani ako smeš! Prošlost je prošlost. Nasuprot tome, večita prošlost je zauvek sadašnjost. Budućnost? Nikad ne čikaj očajnu osobu. Hajde dalje, polako, rečenicu po rečenicu, kao recidivista. Ili kao višestruki falsifikator, doživotno osudjen na razglabanje.

Ali Sanja je prevejani majstor utehe koji veruje da je svaka završena rečenica korak manje do kraja. I da je svaki stečen dan prohujao dan. Ovo mogu samo nevinost i spontanost, sa neprozirnim osmehom zaključuje Sanja. Kao da njih dve žive u nekoj sobi ovog ničijeg zajedničkog stana čija vrata ne može da nadje iako je toliko blizu da čuje eho njihovih glasova... „Mislim da stiže. Priča našeg života. Ovo je poslednja proba. Pokušaj da ispuniš prazninu. Jedina nada je da ispuniš prazninu. Ukloni ono čega se valja kloniti ili ispuni prazninu. Rečima ili dodatnim rečima. Jeste, to si već rekla. Dabome da se niko neće setiti da zaboravi. Šta sad? Kao da je išta od ovoga važno da bi ga shvatila ozbiljno. Sve je već rečeno, toliko puta. Muka mi je od ovoga baš kao i tebi. Ništa se tu više ne može reći. Reci ništa. Šta ima novo? Ništa.“

To uzbudljivo neobavezujuće ništa najednom učini da se trgne od najezde mehaničke vedrine koja je obuzima čineći je previše potčinjenom, ali to ne traje dugo. I bez svega toga ovde je dovoljno bezbedna jer je niko od davno prepoznatih ne primećuje.

I baš sad, nažalost, mogla bi odjednom da prasne u smeh, zato jer je toliko razmažena ili iscrpljena – ili izmučena – ili uplašena. A možda se samo pribojava mogućnosti da ako poživi počne da se plaši smrti?

Ništa približno ne muči Mirjanu, zavaljenu i okrepljenu gutljajem koji greje i peče kao skoravljeni melem spravljen od tužnih, ubranih travki. Ali, ako je ona izgubila pojam o vremenu, ono, posvemašnje vreme, nije izgubilo pojam o njoj: ostarila je, usporila, postala pažljivija, ali manje brižna.

„Već počinje da se smrkava“, kaže promuklo, nameštajući se u još zavaljeniji položaj. „Neka neko upali svetlo. Da možemo da se vidimo.“

„Neka, bolje je ovako.“ Sanja ne bi da se podseća kako je to biti živ i okružen drugima koji se takmiče u živosti, kada već ne mogu da razmenjuju ljubav, razumevanje i milosrdje iako su to univerzalna osećanja. U ovom stanu patina redovno zardja, a čak i paučina počinje da menja boju u budjavo zelenu. A nije da se dosad nije nagledala svakakvih fenomena.

„Dobro, izbirljiva dušo“, Cica sikće rezignirano, „ne moramo baš da se toliko gledamo, da ti se ne povrede osećanja. Ali ne moramo ni da se saplićemo.“

Sa izrazom teatralne mučnine Sanja kreće prema predsoblju kako bi se dokopala kupatila. „Uglavnom to radimo kad se nadjemo zajedno.“ Toliko joj je svejedno da ni ramenima nije slegnula.

Cica frkne glasno, da prikrije nelagodu od koje je hvata nekakav stid, i uz grimasu uzdržanog gneva odlazi prema vratima od kuhinje, pritiska prekidač i pali svetlo, pokretima sveštenika koji pali kandilo u improvizovanoj, montažnoj crkvi na rasklapanje.

„Idem da skuvam kafu“, kaže umesto bilo kakve molitve.

Lidija Jelisavčić Ćirić

Komentari

Komentari