Klub 27
Foto: 
OakleyOriginals

Klub 27

Petak. Veče. Prijateljica i ja pravimo kokice, nalivamo se pivom, pripremamo se za gledanje neke srceparajuće drame sa Meg Rajan. A mislim, sa kim drugim...

- Ćao mama, ćao Bo!

- Ćao mala, lepo se provedi!- u glas povikasmo nas dve.

- Jebo te, kako vreme leti... Samo po klincima provaljuješ kako godine idu i koliko smo ustvari matore...

- Nemoj meni te priče. Ti si budala, udala si se pre sto godina, a moji tek pošli u školu. Ti kad budeš baba, ja ću biti seksi keva…

- A videćeš i ti... Sad je prvi razred, jeste, dok se jedno jutro ne probudiš i skontaš da su pošli u srednju.

- Ajde ne patetiši života ti, nego daj tu činiju i uključi ono sranje da se isplačem ko čovek.

Posle nekih pola litre suza i šest grama slinavih maramica, utrčava Milica, uplakana i odlazi pravo u svoju sobu.

- Milice, dete, šta ti je?!

- Ništa!

- Ajde izađi i ispričaj nam šta se desilo.

- Mama, ja više nigde neću da idem. Ni na jednu žurku...

- Zbog?

- Zbog onih foliranata sa kojima provodim svaki dan…

- Pa, šta se desilo?

- Ništa, svi su isfolirani džiberi... Mama, ja nijednu jedinu pesmu ne znam. Svi ovi sa kojima izlazim na mesta koja volim su obični foliranti i licemeri. Prvo je bila normalna muzika, nekih pola sata. Mama, da vidiš kako su odlepili kad je odjednom počela da pišti Seka, posle nje ona debela što je uvek u mrežastim čarapama, pa Ceca, pa raznorazni Sinani, Ekremi, Jašari, Stoje, Zlate… Da poludiš… A Nađa i Mirjana… Prvo su oklevale, valjda im bilo neprijatno jer sam ja sve vreme prevrtala očima, pokazivala na vrata da treba da idemo, ali na treću pesmu ustadoše, zapevaše, počeše da mešaju, da arlauču sa ostalima i nisu više sele. Svaku pesmu od A do Š napamet znaju. Ja – bez teksta. Sedela sam još petnaest minuta u čudu! Onda sam bukvalno istrčala iz kluba. A tek da vidiš kreacije! Pa onih onakvih krpica bi se i striptizeta postidela! Užas, užas! Ne idem više nigde! Nikad! Laku noć…

Sandra i ja se zgledasmo…Mislim, šta da kažeš? Čitav život ga učiš jedno, ulica ga uči drugo. Učiš ga da razlikuje dobro i zlo, da napravi razliku između onoga što valja i onoga što nije vredno spomena. I ono odraste uvereno da postoji samo ta jedna istina, ni ne naslućujući stvarnost od koje si pokušao da ga sačuvaš. A na tebi je da objasniš da je, na primer, ‘Klub 27’ suva genijalština, umetnost, nešto što oduševljava, naspram smeća i čiste pornografije na muzičkoj sceni, što u svetu, što kod nas. Bombardujte decu muzikom, bombardujte ih pravom umetnošću, isto onako kako su nas bombardovali Šemsama, Sekama, Svetlanama, Gocama. Ne bi bilo loše ni da se kao predmet uvede muzička kultura u potpuno drugačijem smislu. Muzička kultura kao muzička KULTURA! Niko ne može uticati, ili promeniti svest vaše dece, oblikovati njihove stavove i ambicije onako kako vi to možete. Konci su u vašim rukama. Tvojim i mojim. Našim.

To je jedini način da kroz muziku i sami naprave razliku izmedju đubreta i remek-dela. To je jedini način da od njih ne napravite kič, šund, karikaturu čoveka, dečiji crtež karaktera.To je jedini način da vam se jednog dana, umesto sinova i ćerki, iz škole ne vrate Šako i Dado, Goga i Zlata…

Bojana Ćebić Miletić

Komentari

Komentari