Foto: 
Moyan Brenn

A šta je s Bogom?

Nešto kad' vraćam film ne mogu da se opsetim ko je iz ekipe slavio slavu na regularnoj bazi.

Eventualno neko ko je imao u šteku obudovelu baba-strinu Hadži-Pešičevu, rodženu Beogradžanku sa Dorčola, pa se krišom iskradao sa kevom da ne vidi matori, inače visoki čimbenik u Sekretarijatu unutrašnjih poslova ili Komitetu za bezbednost saobraćaja.

Naravno ako bih ih sada pitao rekli bi da su svi slavili i da su im  lično Arsenije Čarnojević ili Nikolaj Velimirović sekli kolač. Najmanje.

Zbog toga mi i ne zvoni u glavi otkud Dovli, ovaj nenadani i ničim izazvani napad pravosljavlja.

Njegov Slavko je kao „dete palog borca“, još kao klinac u rodnoj Bileći lomio stakla na crkvama i lascivno dobacivao sveštenim licima bez obzira da li se krste s tri ili više prstiju.

Doduše, Natalija je videvši da joj muž nema nameru da preuzme Svetog Jovana, odlučila na svoju ruku da diskretno na mala vrata uvede Đurđevdan, svoju devojačku slavu, jer joj je delovalo da je dovoljno vremenski udaljena od većine „glavnih“ slava, i da neće pobuditi pažnju zabludelog, odrođenog domaćina. Naravno držala se „lou profajl“, dolivajući diskretno špricere mužu, nutkajući ga ruskom salatom, zaponjcem i rozen tortom, trudivši se iz petnih žila da ne objašnjava razloge ovog neočekivanog, post-prvomajskog prazničnog ručka.

A kad se ušika dođe mu na isto.

Mi se barem nismo folirali. Kod kuće nije bilo nikakve mitrovdanske centralne proslave, ali bi onih godina kada je to moglo da se izvede kroz produženi vikend, diskretno zapalili kod baba Darinke u Laletovo rodno selo Glibovac, ulubili se od sarmica od iznutrica, jagnjetine i sitnih kolača,  iskoristivši i nekog od prisutne rodbine da nam rezerviše i tranžira krme za dvadesetdeveti, sa sve pripadajućim aksesoarima u vidu kobasica, krvavica i ostalih džigernjača.

Navukli bi i kantu meda, kofu mladog, punomasnog sira, džak oraha, gajbu  krušaka,dvadesetak tegli baba Darinog ajvara i džema od kajsija, i najmanje pola uređenog teleta, tako da nam je po dolasku u Beograd ostajalo samo da ga prepakujemo u najlonske kesice i propisno označimo stikerima -šta je za čorbu, pečenje ili „lovačke“, pre nego ga privremeno sahranimo u večiti sneg i led sandučara marke „Obodin“.

Moji roditelji bi pobegavši iz gradske vreve odmorili glave tih par dana, i potpuno zaboravili da je Dušanka pored direktorske pozicije i predsednica partijske organizacije na nivou preduzeća a Lale visoki sindikalni funkcioner u svom kolektivu i džedajevski  organ Samoupravne radničke kontrole koji je još u mladosti raskrstio sa „opijumom za mase“ i koji je svoju pravovernost demonstrirarao čak i na „internim javnim časovima“ u muzičkoj školi,  kad bi pojedinim svojim učenicama kojima su majke isplele pletenice i obukle im plisirane suknje i bele košulje sa uštirkanim kragnama, sugerisao da sakriju krstić na lančiću koji bi slučajno provirio u žaru nastupa. 

„ Šta će ti to? Lepa devojčica...uvežbala program...što da te gledaju kao neku, šta ti ja znam...“, ostajalo bi pola rečenice da visi u vazduhu.

Mene religijska pitanja nisu naročito zanimala, trčao bih po dvorištu, valjao se po travi pokušavajući da na ovom, svojevrsnom  domaćem safariju otkrijem neke potpuno nepoznate biljne i životinjske vrste i ta zapažanja iskoristim u budućim pisanim sastavima tipa „Kako sam proveo praznike“, „Jesenji dan u mom kraju“ ili „Šta je to što me čini srećnim?“

Priznajem, ovu poslednju temu ni do danas nisam obradio kako valja!

Zaista, šta bi moglo da me čini srećnim?

„Ovde i danas“, što bi rekla poznata voditeljka koja je nepravednom ironijom sudbine ostala kraća za gotovo trećinu svog potpisa.

Moj grad, jedan dobar prijatelj, ćerka koja to ponekad zloupotrebljava, nekoliko starih ljudi koji mi se raduju i žena koju volim kao Boga!

Malo li je?

A, šta je s Bogom?

Da, šta je s Bogom, boga ti ?

Pa, ništa! Mislim, ništa naročito! On je tu po difoltu! Stara je to čekalica!

Njemu ne smeta što ga se setim samo kad' je gusto! Još od pamtiveka.

Bože, molim te da nam odloži pismeni iz matematike? (odloženo)

Bože molim te da Darko da gol iz penala? (dao)

Bože molim te da ne pogode Generalštab i toranj na Avali? (jebi ga, nisam na vreme zamolio, a i kad je Nato u pitanju ne može baš inokosno da donosi jednostrane odluke bez rezolucije Saveta bezbednosti)

Je l' beše „Milosrdni anđeo“?

Tako nekako.

Evo, svečano obećavam, da ću se relativno redovno pojavljivati u njegovim zemaljskim ofisima, da ću prestati da ga psujem i teoretišem kako ipak verujem u nešto ali mi smetaju dogmatski, institucijalni zadrigli posrednici,  i kako ću postiti makar na Badnji dan, Veliki petak ili Svetog Nikolu, čak i kad me ljubazna snajka na slavi kod komšija, umesto dimljenim šaranom  ponudi Ti-reksovim odreskom i dobronamerno prokomentariše: „Pa, evo, pošto postite uzmite ovo...baš vam je posno parče-sama krtina.“

Iz romana Malo nam za sreću treba.

Vladimir Jovanović

Komentari

Komentari