Foto: 
autor nepoznat

Alchajmer

Marko je živeo u braku sa Ivanom već dvadeset godina. Imali su srećan i skladan brak u kome su dobili sina i kćer. Marko je radio kao preduzetnik u građevini, a Ivana je bila službenica u banci. Jedno jutro su pili kafu i dogovarali se o kupovini nekih stvari koje su planirali. On se spremio da ode do banke, da podigne neki novac, dok se Ivana spremi, pa da posle krenu zajedno.

Prolazili su sati, Marka nije bilo i Ivana je počela da brine. Došlo je i veče, panika je uhvatila Ivanu i decu, zašto ga nema, a telefon mu je stalno nedostupan. Pozvala je i hitnu pomoć i policiju. U policiji je dobila obaveštenje da tek sutradan mogu da krenu u potragu, pošto je zreo čovek u pitanju, a ne dete. U hitnoj pomoći su joj rekli da nije tu primljen, pa joj je bar malo lakše bilo.

Sutradan je u policiji dala njegove podatke i opis i nadala se da će ga ubrzo pronaći. Prošlo je nekoliko dana i neprospavanih noći, a od Marka ni traga ni glasa...sve dok jednog jutra nije telefon zazvonio.

-Halo! Da li je to stan Đorđević?-reče muški glas sa druge strane linije.

-Da. A, ko je to?-upita Ivana

-Gospođo,ovde inspektor Radić, iz policijske uprave Niš. Da li ste vi supruga Marka Đorđevića?

-Da. Šta se desilo? Je li sve u redu sa njim? Recite mi,molim vas.- uspaničeno poviče Ivana

-Smirite se,gospođo! Živ je, doduše, morali smo da ga smestimo u bolnicu. Nađen je kako tumara ulicama, dezorijentisan, kao da je bio drogiran, ali..sve će vam objasniti u bolnici.

Inspektor je objasnio Ivani koga da potraži od doktora, iako joj se nije svidelo kada je čula da je na psihijatriji, požurila je da javi deci i da krenu put Niša.

Markov brat je dovezao Ivanu i decu u Niš i odmah su došli do bolnice, te potražili doktora koji je lečio njenog muža.

-Dobar dan! Ja sam dr.Stamenković. Izvolite uđite. Gospođo, odmah da vam kažem, vaš suprug je pronađen kako tumara ulicama, bez cilja…bos, u košulji, bez dokumenata, pa se zato malo oteglo pronalaženje ko je i odakle je.

-Recite mi šta je sa njim doktore?-upita suznih očiju Ivana.

-Na žalost, vaš suprug je dobio Alchajmerovu bolest,ili je ona već postojala. I to jako težak oblik,još uvek je pokretan, ali izgubio je moć prepoznavanja, tako da će i vas i decu teško prepoznati. Bolje da vam kažem odmah, da vas to ne iznenadi kad odete kod njega.

-Ali, doktore, ništa nije ukazivalo na to. Do dana pred nestanak…

-Gospođo, ta bolest je podmukla i često zna da iznenadi. Kod njega je, na žalost, brzo eskalirala, a bojim se da prognoze nisu sjajne. Mislim da će on uskoro biti i definitivno vezan za krevet, tako da budete spremni na teške trenutke.

Ivana i deca su otišli u suzama od doktora, koji im je rekao da će ga bolnica prebaciti u Beograd, pa će sa njima se dogovoriti o daljem. Stajali su u sobi i gledali u krevetu čoveka koji je do juče bio vedrog duha, večito nasmejan…svog muža, oca, brata. Pred njima je ležala senka onoga što je nekada bio i što se više neće vratiti.

Nekoliko meseci kasnije, Marko je umro u snu, opijen lekovima koji su mu ublažili teške bolove koje je imao zadnjih dana.

 

Posvećeno svima koji su imali nekoga ko je oboleo od alchajmerove bolesti (na žalost, lično sam imao dvoje)

Komentari

Komentari