Foto: 
Paul Shadler

Balon za vodu

Danima i noćima, putovali smo teretnim vozom. Troje dece i roditelji. Ja sam bila oduševljena novom pokretnom kućom, ali već unapred žalila što je bila privremena. Tri kauča, sto za ručavanje, stolice i iza kuhinjskog kredenca gomila pokrivenih stvari. Za taj kredenac bih sada dala čitavo bogatstvo kada bih mogla da dođem do njega, a koji je tada bio dosadan deo nameštaja, jer nije bilo kuće koja ga nije imala. Sve je moglo da bude drugačije ili malo slično, ali takav kredenac je imala ama baš svaka iole normalna kuća. Bledo rezedo ofarban, sa okruglim belim ručkama na fijokama, ormarićem za staklariju i onom delu gde je stajao hleb. U donjem delu su levo stajali tanjiri, a desno dva pleha i neophodan broj šerpi i lonaca.

Ovo nam je bilo drugo ovakvo putovanje. Prvi put kada smo se doseljavali u Vojvodinu, u Lukićevo pored Zrenjanina. Posle četiri i po godina, vraćali smo se u Aleksinac. Otac je dobio zadatak da Lukićevu i u Zrenjaninu bude direktor škole za odrasle. Ljudi prekinuti u školovanju za vreme trajanja II svetskog rata, su u toj školi završavali svoje započeto školovanje ili birali nove pravce školovanja kojim će se baviti u narednom periodu života. Osposobljavali su se budući vozači kamiona, traktora i poljoprivrednih mašina, zatim za sve vrste zanata: šusteri, bravari, kovači, kazandžije, kuvari, berberini, dimničari, dunđeri, pekari...

Nekoliko nedelja pre nego što smo pošli na putovanje, sećam se da je majka ispržila dosta šnicli, stavila ih u metalne kutije i zalila toplom mašću. Imali smo konzerviranu hranu i priličan broj pašteta i sardina. To je bila hrana koju smo mogli da jedemo, jer tada nije bilo frižidera, a možda je i bilo, ali mi ga nismo imali. Po četiri do pet kilograma hleba i dva litra mleka, kupovao je otac jednom dnevno na stanicama gde se voz zadržavao između trideset i šezdeset minuta. 

Sećam se da je bilo neko prijatno godišnje doba samo po tome što je otac nosio košulju sa kratkim rukavima. Kada bi se vraćao u vagon, nakon kupovine hleba, mleka i da donese vodu u balončiću od pet litara, sećam se njegovih snažnih ruku koje su se hvatale za šipku vagona. Svaki mišić mu se ocrtavao. Drugom rukom je ubacivao kupljene stvari, a onda opet nestajao, da bi se nakon, meni predugog odsustvovanja, pojavio sa balonlončićem vode. Onda je poskočio u mestu da bi dobio dobar odskok i uskakao u vagon. Sve do tada bila sam u strahovitom grču hoće li stići, hoće li se vratiti, hoće li uspeti... Bila sam mirna samo kada smo svi bili zajedno u našoj privremenoj putujućoj kući.

Kako vode nije bilo dovoljno, kupali smo se „odnekle i donekle“. Prvo smo u lavoru prali gornje delove tela do struka, pa onda noge i ostali deo tela do struka. „Kupatilo“ nam je bilo iza hrpe pokrivenih stvari iza bledo roze kredenca.

Sećam se jedne noći i nikada je neću zaboraviti. Imali smo još malo vode u balonu. Otac je presuo tu vodu u flašu i čekao da voz stane. Pored pruge su su bili rezervoari sa vodom u limenim kutijama sa olucima. Neko od konduktera bi izašao, okrenuo levak i pustio vodu iz rezervoara pravo u spremište voza. Čim je voz stao, tata je virnu, uzeo balon i iskočio iz vagona i izgubio se u mraku. Sećam se da su se retke sijalice ispred nekoliko kuća oslikavale u nekakvoj bari pored pruge. Nekoliko kuća. Znači nije stanica. Znači nema javne česme. Gde će naći vodu? Srce mi se popelo u grlo i lupalo kao ludo. Počelo je da me guši. Niz lice mi se slivao znoj izmešan sa suzama koje su nekontrolisano tekle. Osetila sam ih tek kada sam jezikom olizala osušena usta od straha. U jednom trenutku sam čula očev glas kako se nekom zahvaljuje, ali olakšanje mi je preseklo prekidanje cimanje i pomeranje voza. Krenuli smo. Onih nekoliko kuća nestade sa vidika i zavlada mrkla noć sa senkama drveća. Voz se kretao brže, a od oca ni traga. Stajala sam okamenjena zureći u desni ćošak gde se otac po povratku uvek hvatao za šipku. Ništa. Korak-dva od mene, stajali su majka, brat i sestra. Sestra je već glasno plakala. Izuzev njenog plača, strašna tišina je vladala u vagonu, a zvuk kretanja voza kroz noć se sve više uvlačio u tu tišinu. Ogluvela ili sam htela da ogluvim da ne čujem da se voz kreće ili je nastao neki poremećaj u meni. Ništa mi nije bilo više važno. Odjednom, kroz otvorena vrata vagona, uleteo je neki predmet i počeo da se kotrlja pored mene. Suprotna vrata vagona su bila otvorena nekih metar, jer je noć bila sparna i tako smo pravili promaju. Četiri bleda lica su se povukla za korak unazad. Predmet se neverovatnom brzinom zbog svog okruglog oblika kretao, pravo prema suprotnim vratima vagona i ja sam spontano skočila i legla preko njega na domak samih vrata. Opipala sam pleteno pruće i pampur. Balon! Naš balon za vodu! U tom trenutku, majka i brat su potrčali prema vratima. Brat, tada momčić od 13 godina, legao je na pod, a majka ga je svom snagom držala za noge. Iz mraka, pod svetlošću zvezda, oko tananih dečjih ruku, iznad lakata, obavile su se očeve velike šake. Zatim se pojavila očeva glava. Majka je vukla brata za noge. Ja sam ostavila balon na sigurno mesto, povukla sestru. „Uhvati me za noge!“ – viknula sam i legla pored brata. Udružili smo ruke. Otac je pokušavao da ubaci jednu nogu na daske vagona. Bezuspešno. U sledećem trenutku, kao da je voz neprimetno počeo da za nijansu smanjuje brzinu! Ili se to meni činilo? Ne!  Skreće na drugi kolosek! Proletelo mi je kroz glavu. I stvarno, čuli su se karakteristični zvuci prelaska voza sa jednog na drugi kolosek, škripa, geganje... U tom trenutku je otac ubacio desnu nogu u vagon, a ja sam je uhvatila i počela da uvlačim nekom ludačkom snagom, nenormalnom za žensko dete od nepunih sedam godina. Brat i majka su takođe pojačali uvlačenje očevih ruku. Pojavila se figura oca do grudi, a onda je nekako ubacio i levu nogu, a zatim se pojavio i ostali deo tela. Otac je ležao na samoj ivici vrata, dok mu je jedna trećina tela bila van vagona. Uvukli smo ga još desetak santimetara, jer nije imao snage ni toliko da se pomeri. Ležao je bolno dišući. Ležali smo i mi popadali po vagonu. Bez misli, bez osećaja. Svako je za sebe bio jedinka koja je lebdela kroz noć, ali misli su nam bile upućene ka jednoj zajedničkoj tački u kojoj smo bili svesni samo toga da smo preživeli nešto što se slobodno moglo porediti sa blizinom smrti.

Nekoliko godina kasnije, kada je imao sedamnaest godina, moj brat se razboleo od teške i neizlečive bolesti. Brat je ostao u bolnici, a otac i majka su se vratili polumrtvi. U kući je zavladala tišina. Ja sam se bojala da otac, koji je imao pištolj kao ratni trofej, nešto sebi ne uradi. Pratila sam ga u stopu, kad god sam mogla. Iza kuće smo imali lepo uređenu šupu u kojoj je otac držao svoj alat. Svaki deo alata je imao svoje mesto. Pored alata, bilo je dosta i ribolovočke opreme, štapova, mašinica, kalema struna... Kada bi on ušao u radionicu, kako smo zvali šupu, ja sam se obično prikradala i ljuljana na ljuljašci koju je otac napravio kada smo se vratili iz Vojvodine. Dva dana nakon njihovog povratka sa VMA, otac je otišao u radionicu, a ja pravo na ljuljašku. Samo što sam sela, čuo se reski praskoviti udarac, neko staklo je žestoko puklo. Stvorila sam se na otvorenim vratima radionice. Balon za vodu opleten prućem, bio je polomljen. Udaren u stegu, polomio se na hiljadu parčića. Na očevom obrazu, tik ispod levog oka, tekla je krv. Parče oštrog stakla ga je ubolo i palo. Mogao je da izgubi oko. Zagrlila sam ga i poljubila tu krvavu suzu. Uzdahnu je, kao da je izdahnuo, zagrlio jako i tiho rekao: „Rade, sine, otac bi dao svoje oči za tvoj život...ma, kakve oči, dao bih svoj za tvoj život!“

Komentari

Komentari