Foto: 
phOtoSITIVELY

Brat po rođenju

Pamtila ju je kao izuzetno lepu devojku. Dugi uvojci svetlo crvene boje ležali su joj na jastuku kao da nisu pripadali toj slici. Pravilne crte lica i izražene jagodice odavale su njenu lepotu iako je to bilo jako teško zaključiti u njihovom položaju. Kažu da se ovde sklapaju prijateljstva za čitav život i to jeste donekle tačno, ali Jana ne bi bila Jana da nije sve naopako u njenom slučaju. 

Ona i crvena devojka su gotovo istovremeno prebačene u sobu. Krevet do kreveta. Obe su imale prilično teške porođaje, iako su rodile zdrave i jake dečake, osećaj da se razdvajaju sa sopstvenim telom trajao je do duboko u noć. Ni po čemu drugom nisu bile slične. Samo eto, po tim danima koje su provele zajedno. Crvenoj devojci se više ni imena ne seća, što je i razumljivo, jer je govorila jako malo tih par dana koliko se zadržala u bolnici.

Jana je još iste noći, kada je uspela da se malo podigne na noge, tražila svog dečaka, da joj donesu iz bebi bloka. Ubedile su je sestre da se naspava i da će, pa otprilike sve noći koje su joj preostale u životu, on biti deo nje. Koliko joj je to smešno zvučalo tada, znala je samo ona, ali ih je poslušala. Tada joj se i prvi put obratila:

- Neće nam dati noćas bebe, kažu da se naspavamo i odmorimo. Valjda je to u redu, šta kažeš?

- U redu je.

To je bilo sve. Okrenula se crvena devojka prema prozoru i više se nije čitave noći pomerila iz tog položaja.

Negde pred svitanje Jana je ponovo otišla da potraži svoju bebu. Rekli su joj da sačeka u sobi, i da će je doneti. Iz najbolje namere, ne želeći da zabada nos u tuđe stvari, potražila je i bebu devojke koja je ležala do nje. Drsko i kratko dobila je odgovor da gleda svoja posla.

Vrativši se u sobu, drugi put je probala da razgovara sa crvenom devojkom:

- Doneće nam bebe sada, tražila sam i tvoju, ali su bili baš grozni. Idi, potraži je, daće ti je.

- Ja bebu neću tražiti. Ni sada, ni ikada. Moja beba ne pripada meni. Ni ja njoj.

Otvorenih usta, spremna da pita još hiljadu pitanja, Jana je zanemela i ostala zamrznuta u tom položaju. Kada se posle par sekundi i oporavila od reči koje je upravo čula i bila spremna da nešto kaže, sestra je ušla u sobu i stavila joj njenu bebu u ruke. Njenog Lazara. Konačno zajedno.

Taj pogled vasione na njenom krilu skrenuo joj je potpuno misli od prethodne scene. I još nekoliko sati je gledala i slušala samo Lazara. Zvala sve žive, smejala se, mrštila se. Sve što je Lazar izvlačio iz nje bilo je suštinski iskreno i nedeljivo. I da je pokušala, ne bi uspela da objasni, a nije ni želela. Tako je neprimetno prošla čitava noć.

Ujutru je, dok je odmarala oči od svog malog sveta uvijenog u pelene, zastala pogledom na crvene uvojke. Treći i poslednji put, obratila se devojci:

- Da li te neko naterao na to da ostaviš dete?

- Nije. Sama sam tako odlučila.

Nije gledala Janu u oči, već u prljave čaršave, tako da nije bila sigurna da li se mršti na pomisao o bebi, ili na ostarele bolničke posteljine.

-Ja ću sutra kući, - dodala je crvenokosa-, i zauvek će nestati ova tri dana iz mog života. Kao da se nikada nisu ni desila. Molim te, ne pitaj me do sutra ništa. Umorna sam. Ne govori mi se.

- Tebi će nestati, možda, tvojoj bebi neće. To što ćeš ti zaboraviti, ona će dok je živa pamtiti.

Ali crvenokosa je već bila leđima okrenuta, a mislima još dalje od kreveta i prozora, od Jane. Nisu više razgovarale i ona je zaista sutra otpuštena iz bolnice.

Iz ove epizode prošlosti, koju je još jednom odgledala dok je seckala luk za ručak, prenuo je glas dvojice momaka koji se uporno raspravljaju hoće li gledati fudbal ili košarku. Očiju crvenih od suza i ljutine luka, oštrim je glasom opomenula dvojicu petnaestogodišnjaka:

- Dosta više, neću da vas čujem.

- Ali mama, riđi neće da gledamo fudbal. – ljutio se Lazar.

- Ne zovi me tako, hiljadu puta sam ti rekao, - vikao je Vuk.

- Mamaaaaa, vidi šta radi, reci muuuuu. – vikali su obojica.

- Rekla sam hiljadu puta, dobiće svako svoj televizor, ali tek onda kada naučite da gledate jedan. Pre toga ne.

- A šta će nam onda dva televizora?

- Pa, za mene i tatu, naravno. – smejala se Jana, iako su joj suze i dalje kvasile obraze, zbog ljutine luka. Vrlo verovatno. 

Komentari

Komentari