Foto: 
Arturo Bust

Buđenje

Dobro jutro. Hir ili stvarnost, svejedno, krenulo je kao da ga odaje i morao je i sam da krene. Krevet kao jazbina, ostaje napušten. Ipak, do pola prazan, do pola pun. Okrenut mu leđima, vidi kako ona više ne okreće leđa.

Kroz prozor se pomeralo nebo. Što je brže treptao, to je brže i dalje grabilo.

Skočio je u prazno. 

Slobodan. Pomiren. Miran. Bez težine tela i života. Lebdi ili leti? Plovi ili ponire?Pad, kraj, počinju ga iznova. Slomljene kosti bar nisu slomljena krila. Feniks dobija šansu tek kada izgori.

Skočio je pun. I lak kao pero izgorelog Feniksa.

U prazno.

Ispraćen krikom, za sobom je ostavio zamukla usta, puna kasno zatečenih reči.

Malo pomereno tlo.

Malo premešteno nebo.

Kajanje.

I pobedu.

Dobar dan. Ljudi ga gledaju odozgo. Oko, na, ispod, pored, nad... Ljudi i belo. Krvavi trag je granica. Ona ispred koje zastaje gađenje, a iza koje počinje sloboda. Pokriven da ne bude viđen i sagledan, konačno je otkrio sebe. Reči koje ne čuje jedine su koje može (i želi) da sluša. Oni, koje ne vidi, jedini su čije prisustvo hoće. Ona, koja ga više nema, jedino mu takva ne nedostaje.

Dobro veče. Struže blato sa čistih cipela i shvata da se opet isuviše otirala (i otimala) o ljude. Pere svoje telo i spušta ga na krevet, okrenuta sebi leđima, leđima u zagrljaj. U snu otvorenih očiju nalazi njegove sklopljene i konačno odaje da ga vidi. Prepoznaje. Poznaje. Opraštajući njegove čvrsto prekrštene, zaustavljene ruke, konačno priznaje da ga oseća. I treba.

Spava. Mirna. Šireći oči. Zadržavajući treptaj. Zakasnela. Živa. Odana. Izdana. Poražena.

I Dobra.

Laku Noć... «I ne budi se, ako te probudim.»

Komentari

Komentari