Foto: 
Valerie Everett

Čvor

„Možeš sama?“ upita brižno krilati div.

„Mogu!“ slagala je u momentu.

“To je ta glupost” pomisli ona. “Ne, nije to ni ponos, ni snaga, nego jednostavno čista glupost.” Zašto da ne prihvati pomoć dobroćudnog diva, na kraju? Možda zato, jer nije ni  želela da se „problem“reši.

Čučnula je pored starog hrasta pokušavajući da se oslobodi bola. Mislila je da će snagom svoje vilinske moći da se oslobodi tog novog ružnog osećanja. Bila je besna što je tako nešto sebi dozvolila.

„Izgubićeš moć, nemoj to da dopustiš, postaćeš čovek!“reče tužno predobri hrast. “Znaš i sama, imaš čvor, moraćeš da ga se oslobodiš...“ nastavi on nežno.

„Ih! Sad si ti meni otkrio toplu vodu! Znaaaaaam! Imam čvor i uništiću ga...sama!“ reče neubedljivo, dok se grčila od bolova.

„Zagrli me!“ naredi ona hrastu.

„Dođi bliže mila!“ šapnu i već je obgrli granama.

„U pravu je div, ne možeš sama. Šta ti je to trebalo, ludice jedna, da se zaljubiš u običnog mladića? Spasila si mu život, ali šta ti bi? To je baš čudno...“ više za sebe reče hrast.

„Nisam znala da ću zbog toga zaraditi čvor...“ tiho će ona.

„Nemoj tako, znala si, nego, to ti je tako kada se zaljubiš...slušam ja skoro svako veče iste priče. Ljudi su to, vezuju se i pate...“

„A, šta će biti kada otklonim čvor?“

„Ostaćeš vila, ali nikada više nećeš služiti ljudima!“

„Ali, ja njega volim!“

„Dorotea, ne pravi se luda! Mi svi volimo, ali ne kao ljudi! I to dobro znaš! Mi se ne vezujemo kao ljudi: čvorovima, omčama, udicama, uzicama svakojakih osećanja, ili lažnom sigurnošću da nekoga posedujemo...mi živimo po pravilima prirode! Ljudi su nešto drugo, vrte se po beskrajnom krugu zaljubljenosti i strasti i ne spoznajući pravu ljubav… Retki su takvi, na žalost! A i ti si znajući sve to, ipak, dozvolila da se zaljubiš! C c c c c c c! Hajde do diva, on će ti pomoći!“

Div ju je dočekao raširenih krila.

Ona je pognute glave sletela na njegov otvoren dlan. Bilo je to prostrano i toplo mesto, njoj jako blisko. Sklupčala se na sred dlana kao beba u majčinom stomaku. Div ju je drugim dlanom poklopio tako da ne ostane bez vazduha. Lagano je dunuo ka njoj srebrni prah oprosta. Čulo se lagano kašljucanje. Osetila je da bol jenjava. Kroz otvor među dlanovima videla je brižno oko dragog džina.

“Ako osetiš neku vodu u vidu kapi kako curi iz tvojih očiju nemoj da se uplašiš, to su suze. Tako ljudi plaču i ublažavaju bol!” Nije bilo potrebno više da joj objašnjava, osetio je maleno telo kako jeca.

“Plači mila, to je poslednje što će te podsećati na ljudsku ljubav!”

Komentari

Komentari