Foto: 
Xenophon Anastassiades

Deda Milan

Seća se da joj je baba rekla da su joj roditelji poginuli u šumi. Otišli su po drva i od drveta stradali. Nije imala ni pet godina kada se nesreća nadvila nad njima dvema. Baba kao da je zanemela, izgubila glas za govor, ali ne i za plač. Kada nije plakala i naricala, ćutala je stisnutih usta. A ona je tek kada je pošla u školu, shvatila šta se u stvari dogodilo. Ime oca – pitali su. Gde ti otac radi? A majka? Ta i slična pitanja su joj skoro svakog dana postavljali, čak i kada se upisivala u školsku biblioteku. Tog dana je došla u svoju sobu i zakukala kao njena baba. Sva bez daha, uletela je njena baba u sobu. Uzela je u naručje. To joj je još teže palo, jer se setila topline majčinog zagrljaja. Baba je ljuljala kao da je malo dete, sklonila kosu sa uplakanog lica i prvi put otkako zna za sebe, poljubila Svetlanu. U čelo. Tako je imao običaj otac da je ljubi. Bila je njegova ljubimica. Možda bi više voleo drugo dete, da je majka barem ostala živa i donela na svet sestru ili brata. Bila je u trećem mesecu trudnoće kada je poginula.

Kada je završila osmi razred, baba je počela da je sprema za dalje školovanje u obližnjem gradu. Našla je sobicu kod daljnih rođaka. Kupila joj je novi jorgan, sašila posteljinu. Plaćaće nešto manje, ali će zato donositi živinu, zimnicu, jaja, pasulj, luk, krompir... U učiteljskoj školi će nositi školsku uniformu, tako da neće imati dodatne izdatke za garderobu. Ali, sve je bilo uzalud. Umesto u grad, na školovanje, ispratila je babu na groblje i vratila se u praznu kuću. Sada stvarno više nikoga nije imala. Živog. Imala je samo tri groba. Odlazila je svakog dana da ih obiđe i najviše plakala za onim nerođenim, bezgrešnim životićem što je ostalo zarobljeno u utrobi mrtve majke...

Dobila je posao u mesnoj seoskoj kancelariji. Čistila je dve prostorije, nosila i donosila poštu. Tako je upoznala i Dimitrija. Bio je najlepši momak u selu. Radio je kao pisar. Sve udavače su bile zainteresovane za njega. Bio je mangup i svakoj se devojci udvarao. Kada se njoj obratio na seoskoj igranci, zagrcnula se i nije ni čula šta je rekao. Samo je pocrvenela i ćutala. Kada je pošla kući, pošao je za njom. Dimitrije je bio prvi i poslednji momak. U njegovoj kući je bilo četvoro braće i sestara, tako da se on nakon svadbe doselio u njenu kuću. Ona mu je prepustila sve i prepustila je sebe njemu. Ugađala mu je, birala najbolje i najlepše za njega. Često je bio van kuće, vraćao se kasno uveče ili ljut ili pijan ili preterano raspoložen. Sa svim tim stanjima se mirila i prihvatala kao da je donosio najlepše poklone. Bila je srećna kada je bio u kući. Makar i ono malo vremena pred zoru, kada je posle 3-4 sata sna ustajao, jeo i opet odlazio. Kada bi pekla pile, batake i karabatake je odvajala za njega. On je sam uzimao i ostalo meso. Njoj su ostajala krilca i grudi. Tako je vremenom izgubila apeit. Dok je on pucao od snage i lepote, ona je, iako mlada, bila sve mršavija. Noći su joj pojele džigerice. Dok je čekala da dođe kući, jela sed kao Mesec, jer se pričalo po selu kako Dimitrije ide kod neke Lile, jedine frizerke u selu. Bila je lepa, stasita i zaista najlepša žena u selu. I protiv svoje volje, Svetlana je priznala u sebi da su ona i njen Dimitrije zaista bili par. Presečena od malih nogu nesrećama, došla je do nekog svog zaključka da zbog toga nije ostajala trudna. Ništa nije bilo kako treba, niti je bilo izgleda da će biti bolje. Znala je da će biti samo gore. Vraćajući se jednog dana sa groblja, zaustavila se na mostu. Gledala je u reku dok su joj misli bile u haosu. Pružila je svoje mršave ruke prema vodi, izvila se i poletela u reku. Voda je pohlepno progutala. Nadomak grada, telo joj se zakačilo za deblo što je potopljeno ležalo u mulju. Baš u tom trenutku, deda Milan je prolazio putem i spazio utopljenicu. Požurio je, s mukom je izvukao na travu. Povadio je mulj i prljavaštinu iz usta. Nije mogao da oseti puls, niti da primeti da utopljenica diše. Okrenuo je na stomak i sleđa je ispod stomaka obuhvatio rukama. Tek nakon trećeg pritiska, voda je počela naglo da izlazi iz želuca. Odmah nakon toga, okrenuo je na leđa i započeo oživljavanje. Kada je utopljenica počela da kašlje, deda Milan, inače doktor u penziji, bio je zadovoljan. Svetlanu je odveo u svoju kuću i prihvatio je kao svoje rođeno dete. Iako se nikada nije ženio, nenaviknut na porodicu i još nekoga u kući, ovaj događaj je prihvatio kao zadatak dat od Boga. Svetlana je napokon dobila roditelja. Zavolela je deda Milana. Sređivala je kuću, kuvala, pekla pite i kolače i vanredno učila srednju školu. Nekada žgoljava i mršava, živeći uredno, za naredne tri godine dobila je značajno u visini, a kosti obložila jedrinom. Izgledala je sasvim drugačije u odnosu na period pre skoka u vodu. Kosa joj je porasla do struka i da joj ne bi smetala, plela je u meku pletenicu. Za tri godine vanredno je završila srednju, a onda upisala i višu školu.  Učenje i polaganje ispita joj je oduzimalo dosta vremena, a ostali deo slobodnog vremena, provodila je u razgovoru i društvu sa svojim deda Milanom, u poslovima po kući, druženju Po završetku školovanja, njen deda Milan je pozvao rođake, kolege i komšije na svečani ručak. Svetlana je po prvi put u životu osetila radost življenja i ispunjenost života. Imala je malo vremena za razmišljanje.sa prijateljicama i prijateljima. Noću bi razmišljala o svom nekadašnjem životu, o tome kako je preživela porodične nesreće, svoje tuge... Naravno, sećala se i Dimitrija, ali sada ga je sagledala u pravom svetlu. Prema njemu nije osećala baš ništa, kao on nekada prema njoj. Dovoljno je bila pametna i zrela da shvati da je bio loš čovek, još gori muž. Za sve ove godine, nije osetila potrebu da obiđe selo i svoju kuću. Mnogo bola je ostalo u toj kući. Sveće je redovno palila na dane zadušnica. Više se nije najbolje sećala likova roditelja, ali babin lik je još uvek bio pred njenim očima.

Morala je ipak da ode do rodnog sela. Dok se sa dedom vozila prema selu, sa svakim metrom bliže, raslo je i njeno uznemirenje. Imala je dosta posla da obavi. Parkirala je auto i u mesnu kancelariju ušla pod ruku sa dedom. Zaposleni u kancelariji nisu verovali svojim očima. Svetlana! Živa! Lepa! Otresita i stasita mlada školovana žena. Dimitrije više nije radio. Rekoše joj da se ne trezni i da je stalno ispred ili u seoskoj kafani. Obzirom da njeno telo nikada nije pronađeno, u selu su mislili da je mrtva. Deda je nakon spašavanja sa Svetlanom obavio svu papirologiju u gradskoj opštini i matičnoj službi, jer je Svetlana u gradskom porodilištu i rođena Lako je podnela zahtev za razvod braka. Dolazili su u selo još tri puta, da posvršavaju poslove oko katastra, prodaje kuće i imanja. Naravno, svaki put je išla na groblje. Celo selo je želelo da je vidi i pozdravi. Žene su se krstile i čudile šta se sve sa njom dogodilo ovih godina, a svi su govorili o njenoj lepoti i gospodskom izgledu. Deda Milan je bio ponosan na svoje dete-unuku.

Komentari

Komentari