Foto: 
Pia Nachtsheim

Devet

U septembru, dakle u devetom mesecu u godini, upoznala je nekog. Nadala se da je on taj već posle devet dana. Sve godine do tada bile su vredne čekanja. Tako je mislila. Svi sati koje je provela sama, gledajući u veliku kazaljku na satu koja je uporno jurila malu i prestizala je. Sve suze, kojih je bilo toliko da je parket u spavaćoj sobi pored bračnog kreveta pretio da se digne od velike količine vlage. Sve laži koje je čula, a bilo ih je toliko da su oterale svu istinu koju je do tada negovala kao suštinu svega. Ljubavi najviše. Bila je sigurna da je sve to bio neophodan uslov za ono što sledi. Za tog, nekog, sa kojim se, dok nisu počeli da žive zajedno, čula u proseku devet puta dnevno.

Deveti dan zajedničkog života. Leže jedno na drugom. Neko i ona. Na prethodno besprekorno zategnutom čaršavu koji to više nije bio. Sa takođe uredno nameštenim jastucima, od kojih je samo jedan bio na mestu. Njena glava mu nije dozvoljavala da ode, dok je taj isti nagnječeni predmet iskoristio situaciju, obradio sav ostatak laži koje je nesvesno čuvala do tada (kao podsetnik), pretvorio ih u prazninu i oslobadio prostor u mozgu - za novu istinu. Drugi jastuk je nestao. Količina nežnosti koja se ulivala jedna u drugu i pravila temperaturu nemerljivu termometrom, u stanu na devetom spratu, bila joj je dovoljna da shvati sve. Čak i da joj pre devet minuta nije izgovorio, da mu je ona to „sve”. Uveče, u devet sati, desilo se - sve u svemu.

Goran Stojičić

 

Komentari

Komentari