Foto: 
Vicker Paradise

Devojka iz voza 404

Kao i obično, bila je jedini putnik koji čeka taj voz na maloj seoskoj stanici, zarasloj u korov i zatrpanoj starudijom svake vrste. Stari otpravnik, odavno naviknut na njeno prisustvo,  nije ni podigao glavu sa jučerašnjih novina koje se pravio da čita bez naočara, samo joj je pružio kartu kroz mali šalter i mahnuo rukom kad mu se zahvalila, kao i svakog jutra do sada. Kada se udaljila i sela na klupu pod javorom samo je zavrteo glavom i tužno se  nasmešio. Znao je da će uskoro i ta linija biti ukinuta, i da voz broj 404 neće više prolaziti kroz selo. Njemu je vreme za penziju, i nije se bunio zbog toga, išijas i povišeni pritisak ga muče odavno. Zapitao se na trenutak, dok je gledao kako prebira po maloj tašnici, verovatno tražeći upaljač, kako će ona podneti tu vest. I čime će putovati do grada i nazad, svakog dana. Ima tome već desetak godina, koliko on radi tu kao otpravnik, a pričali su mu neki povremeni putnici da traje mnogo duže, kako ona svakog jutra u devet sati odlazi tim vozom u grad. Uvek uđe u drugi vagon, sedne na sedište do prozora u kupeu broj dva, i istim tim vozom, u istom kupeu i na istom sedištu se u podne vrati. Živi tu, u selu, u maloj , u belo okrečenoj kućici blizu mosta, sa ostarelom i prilično bolesnom pomajkom, koja je usvojila kada je bila beba. Poočim je bio mašinovođa, umro od srca pre neku godinu i ostavio im malu penziju s kojom su veoma skromno živele. Gajila je divno cveće u baštici pred kućom i imale su nekoliko rojeva pčela u šljiviku blizu reke. Pomaže seskoj učiteljici u školi kad se spremaju priredbe i po malo čisti tih par učionica, kad zatreba. Zove se Zvezdana, ali ima još jedno ime, neko strano, koje nikad ne koristi. Niko ne zna koliko joj je tačno godina, jer su se doselili iz grada kad je već bila maturirala, a ona nije ni sa kim volela da priča o sebi. Niko nije znao zašto svakog dana ide u grad, ni gde provodi vreme do povratka. Seoske tračare su ispredale razne priče o njoj, golicala im je maštu njena tamna put i pomalo su zazirale od njene lepote i usamljenosti.

Tog oktobarskog jutra, osim male tašnice preko ramena, nosila jei karirani kišobran i jednu belu fasciklu. Ušla je u drugi vagon skoro praznog voza i otpozdravila starom otpravniku koji je mahao sa praga svoje kancelarije, kako je voleo da kaže za sobičak od pet kvadrata, u kojem je čekao penziju.Poslednja povesma magle lebdela su nad rekom u daljini i bilo mu je nekako teško na duši što će morati da joj kaže da od sledeće nedelje Voz 404 neće više prolaziti tuda. Nedostajaće mu, znao je to. Poznavao je pokojnog Mirka, mašinovođu koji je usvojio. Radili su zajedno nekoliko godina, ali je on bio na odmoru u vreme kad se Mirku desila nesreća. Na izlazu iz grada, samo par metara od starog železničkog mosta, jedne je letnje večeri  neka mlada žena završila svoj život na šinama. U kupeu broj dva, drugog vagona, voza 404, te iste večeri kondukter je pronašao pletenu korpu s majušnom crnpurastom devojčicom u kao sneg belom ćebencetu. Spavala je, i smešila se u snu.  Voz je stajao neko vreme dok su izvršili uviđaj, odvezli telo i našli drugog mašinovođu da zameni potresenog Mirka koji je sav u šoku samo ponavljao „ Zašto, zašto, zašto...“ Kondukter je obišao ceo voz noseći korpu s usnulom bebom, pitao sve putnike, ali niko nije video ko je ostavio dete u kupeu. Nije imao izbora i predao je bebu policajcima koji su vršili uviđaj i potpisao izjavu. Par meseci kasnije, Mirko i njegova žena usvojili su to nahoče, i samo je on znao da je njegova kumica baš ono dete iz voza. Razumeo je molbu svog prijatelja da o tome ćuti, i održao reč, mada mu je sve teže padalo da je gleda svakog jutra kako ulazi u voz. Rekli su joj, kad je malo porasla, da je usvojena, da joj je ime Lučija, i da  joj je kum dao još jedno ime. Rekli su joj sve, osim činjenice da je te večeri, kad je nađena u vozu, njena očajna majka okončala svoj život na šinama. Jedino što je imala od pravih roditelja bila je ceduljica s imenom i jedna iskrzana fotografija, na kojoj visoki tamnoputi muškarac grli devojku duge plave kose čije se lice ne vidi, a u pozadini se nazire zgrada Surčinskog aerodroma.

Kako se bližilo podne, pomislio je da je poslednji čas da priča s njom. Dok je prilazio peronu primetio je da iz voza izlazi još jedan putnik osim nje, i bi mu čudno, na trenutak. Visoki naočiti mladić je imao još tamniju put od njene, malo povijen nos i neobično svetle oči. Ona se smešila, i držeći ga za ruku, jednostavno rekla „Kume, dovela sam ti brata da ga krstiš! Ime mu je Luis, ali želi da bude Zvezdan. Kad smo već blizanci, da nam se i po imenu to vidi.“

Komentari

Komentari