Foto: 
Diane (Bekwith) Zink

Dobro vam jutro svirači!

Mokre su ulice. Zelene su krošnje. Ulicama mog velegrada, mog malog  sela u kojem svako svakog zna, hodaju ljudi zagledani u korak ili dva ispred sebe. Gledam kroz prozor. Držim svoju veliku šolju prve kafe. Miriše, kao i svakog jutra, samo otužna usamljenost i bol. Blues mi plazi niz kožu i ježi je. Zadnjim trzajima živeću ovaj život. Fokusirana na dan koji me čeka, zaboravljam namerno da postoji sutra, da je u jastuku, kao zaledjeno pero ptice, ostalo juče da sanja umesto mene jedan uporni san. Glavom mi prolaze slike života koji se odvija na samo nekoliko stotina kilometara dalje od nas, ukletih, nemih, pogurenih i ćutljivih jutrom. Nismo nikad očekivali previše. Nismo nikad koračali ka nedostižnim ciljevima. Nismo tražili da nas lakej pred vratima s kišobranom u ruci dočeka. Nisu nam trebale bele limuzine, odeća s etiketama, cipele za pokazivanje. Mi smo samo uporno hodali u starim patikama i žudeli da zaspimo u zagrljaju onoga koji razume lepotu našeg nemanja ničega.

Pulsira mi u mozgu put od kojeg se ne razdvajam. Igraju mi čudan ples slike naših susreta. Koliko smo rekli a koliko prećutali? A tamo, na samo par stotina kilometara, nekima je dopušteno da se bude s osmehom i sigurni u sutra. Dopušteno im je da traže ljubav bez straha i prepoznaju je u esenciji nečega što se zove danas ili sutra. Zamislim li da se volimo, onda je to drhtava ljubav koja samu sebe sreće po tamnim uglovima ulica, ispod senki mostova, pored reka koje burno šapuću neminovnost plakanja, čežnje i čekanja. Zamislim li našu ljubav, ona sebe samu zarobljava po hotelskim sobama, po mračnim hodnicima pobesnelog ljubljenja i teških razdvajanja prstiju koji jednom spleteni neće da se raspliću.

A onda zamislim slobodu. I tad sloboda ima lice nepravde, lice velike, ružne novčanice koja mi se kezi u lice. Poželim da ti kažem kako Gospod, ako je išta stvarao, zaboravio je da stvori sklonište za ptice. Zaboravio je da usadi ispod krila sećanje na nebesko prostranstvo koje nas istim lelekom doziva da mu se vratimo. Gde je sreća? U kući koja ne prokišnjava? Tabanaćemo ovim svetom u potrazi za kućom koja nam ne treba, jer na kraju svega mi nećemo biti sahranjeni u njoj, mi nećemo voleti te zidove zbog kojih smo zaboravili sebe negde uz put koji polako bledi i nestaje. Sreća je drhtaj koji se dogodi kad te ugledam tako nagog pred nebesima i Gospodom. Sreća je tamo gde se pokrijemo svojim skromnim imanjem i nemanjem i zaspimo zagrljeni. Sreća je tamo gde verujemo da nije važno preživeti nego živeti pod ovim svodom opasno nagnutim nad naše oči u mraku.

Ne mogu te ubedjivati, moj dragi sapatniče i saputniče, kako ništa osim treptaja u nama ne postoji. Nemam prava na to. Mogu ti reći samo da slike koje gledam, one što se roje na samo par stotina kilometara od nas, pred mojim očima se rasipaju u prah i ništa mi ne znače. Oni će imati nekakvo zamišljeno sve. Njima će se klanjati prosečan svet. Mi nećemo imati ništa sem nas i sreće ako je budemo uspeli jednom ukrasti od straha i trčanja za onima koji nam mašu svojim novčanicama. Sreću će ti pokazati malo pseto rastrčano livadama. Sreću poznaje i ptica što pokisla svoj drhtaj svija uz nekoga s lepim krilima. Sreća je možda u jednoj cepanici što zamiriše iz ognjišta, u šerbetu što se zlati umesto dukata, u toploj, nenameštenoj postelji iz koje ti draga još nije izašla, u osmehu što te jutrom dočeka. Sreća je tako vazdušasta tvar i sama se useli u nas kad joj damo prostora.

Dobro vam jutro svirači! Ja jutros pevam neku drugačiju pesmu. Ta pesma je strašno ljubavna i strašno nebeska, ona jutros grli mog umornog dragana. 

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari