Foto: 
autor nepoznat

Duša u koferu (prvi deo)

Imala je oko šezdeset i pet godina. Izborane ruke, nadlanice istačkane pegama i tugu u očima. Sedela je na sedištu do mene u prepunom autobusu i sve do granice reč nije progovorila. Gledala je kroz prozor, ravnica se sporo kretala mimo nas, bilo je zagušljivo i nekako sumorno, iako je dan , koji se bližio kraju, bio pravi prolećni, vedar, topao, suncem obasjan. Nekoliko sam puta pokušala da zapodenem razgovor, ali je samo odmahivala rukom, i brisala suzu krajem crnog šala žalosti koji je nosila oko vrata. Po podrhtavanju njene brade shvatila sam da je na ivici da brizne u glasan plač i odustala od priče. Sedište nije bilo baš udobno, ali, zadremala sam, i iz sna me prenuo glas vozača, Kelebija, narode! Pauza od pola sata, pa idemo preko crte. Ajde, razmrdajte se malo!

Izašla sam, zapalila cigaru i pridružila se omanjoj grupi žena koje sam pomalo već znala jer su sve išle u Nemačku istim poslom – da čuvaju decu naših gastarbajtera. Neke od njih su bile pravnici, ekonomisti, učiteljice, ali su, ili ostale bez posla u propalim firmama, ili bile bedno plaćene za isti, spas i rešenje nagomilanih novčanih problema tražile u tromesečnim angažmanima kod dece svojih prijatelja ili po preporuci, učeći i pazeći neke klince koji jedva da su znali neku srpsku reč. Sve su, kao i ja bile na zalasku pedesetih, izbledelih osmeha, umornog pogleda. Radost je ostala negde iza nas, u voćnjacima i livadama Šumadije. Moja saputnica je samo na kratko otišla do toaleta i brzo se vratila na svoje sedište. Vozači su se vratili,i krenuli smo ka rampi. Ona se nekako skupila, smanjila, utonula u sedište i videla sam da nešto šapuće sebi u bradu. Nešto što je ličilo na molitvu.Carinici su bili prilično nezainteresovani,sve dok nisu došli na pola autobusa, do mog i njenog sedišta, i zastali. „Izađite, gospođo, i Vi, pored, takođe.“Obratio mi se, krupni brkajlija, s primetnim ercovskim naglaskom u glasu. Iako nisam imala razloga za brigu, nije mi baš bilo prijatno. Šta im mogu, to im je posao. Moja saputnica je s teškom mukom ustala i nesigurnim korakom sišla niz loše osvetljene stepenike. Napolju  se prvi sumrak prikradao između  parkiranih kamiona, hladnjača i retkih topola na zapadnoj strani puta. „ Prvi put putujete preko granice?“ Hladnoje odmerila plavokosa policajka u uniformi dva broja manjoj, iz koje je kipelo, na sve strane. „Otvorite, svoj prtljag,  Vera,“ procedila je tiho kroz zube, od čega se moja saputnica još više smanjila.Moj su kofer samo ovlaš pogledali i vratili u gepek, u međuvremenu. „Vi zajedno putujete?“ Pitao me  brkajlija, malo podsmešljivim tonom, dok se ona mučila sa rajsferšlusom na ogromnoj putnoj torbi, starinskoj, prilično pohabanoj. „Ne, nismo zajedno, i ne poznajemo se, slučajno delimo sedište,“ rekla sam, ne gledajući ga, jer mi je pažnju privukala sadržina torbe koju je drugi carinik napokon otvorio. Ispod sloja garderobe, uredno zamotane u stare novine bile su poređane tegle ajvara, džema od šipka i kofice Eurokrema iz Takova. Pored njih, nekoliko pletenih vunenih prsluka i čarapa, pa jedna oveća kutija čajne kobasice, kulena i dimljene pršute. U sredini se belasao balončić rakije, lozovače, verovatno, okružen sa nekoliko vrećica C kafe od po dvesta grama.Ispod svega toga bila su četiri pljosnata zamotuljka, čvrsto zamotana u najlon kese lokalne trgovine, i zalepljene selotejpom. Iako nije bilo moje, oblio me hladan znoj. Vera je bila bleda kao kreč i drhtala je. „Nemojte, molim vas,“jedva je progovorila, dok je policajka malim perorezom sekla najlon, iz kojeg je počeo da ispada sitno sečeni zlatnožuti duvan. „Ovde ima bar dva kilograma, ako ne i više,“ rekla je plavuša sa šapkom, pobedonosno, mašući zamotuljkom Veri spred nosa. „Gde ste stavili još?“ Pitala je osorno, i bacila kesu, a duvan se rasuo svuda po torbi. „Otvorite, sve!“ Okrenula se prema ekipi u  policijskim kolima koja se odnekud stvorila iza autobusa. Vera se bez glasa srušila pored njenih nogu. Skamenjeno sam stajala za trenutak, pa priskočila onesvešćenoj ženi, za koju se niko od službenika nije zabrinuo.Disala je isprekidano, poprskala sam je vodom iz flašice koju sam nosila u ruci i to je osvestilo, ali na kratko.Osetila sam kako mi gura u ruku mali četvrtast predmet i zbunjeno sam pogledala u nju, shvativši da je u mojoj ruci njen telefon, ali nisam ništa stigla da je pitam, opet se onesvestila. Vozači su pomerili autobus na parking i svi putnici su izašli napolje, uglavnom negodujući.  Mlada, mršava devojka, smeđa, kovrdžave kose, pritrčala nam je i preplašeno pitala: „ Šta je mojoj baki?“ „ Aha, znači ipak nije sama putovala!“, likujući nad otkrićem, uzviknula je policajka i grubo je uhvativši za nadlakticu povela ka kolima, dok su njene kolege pregledale svaki milimetar autobusa. Veri je bilo loše. U polusvesnom stanju, nerazgovetno je izgovarala neke nepovezane reči, i jedino što sam razumela bilo je : „Kažite Draganu...“Došla je Hitna, stavili su je na nosila, ubacili unutra i odvezli. Kontrola je potrajala dobra dva i po sata. Kad su nam konačno rekli da možemo dalje bilo je skoro 23h. Vozači su bili ljuti. Putnici su bili ljuti. Policajci su bili ljuti, kao i carinici. Izgledalo je da niko nije zabrinut. Nastavili smo put bez njih dve i niko nije pitao šta se desilo s njima. Kakav grozan osećaj, pomislila sam, kad nam je jedan od vozača ujutru preko mikrofona poželeo ugodan boravak u  Frankfurtu i zahvalio se što koristimo usluge njihove prevozničke kompanije. On priča o ugodnom boravku i reputaciji firme, a za Verom i njenom unukom se nisu ni osvrnuli. Moji poslodavci su me čekali na  kraju perona i pošto smo se pozdravil i krenuli ka njihovoj kući u predgrađu, obećala sam sebi da ću se , kako znam i umem raspitati šta se desilo sa mojim saputnicama. Imala sam u torbi Verin telefon, koji će mi biti od koristi da saznam kod koga se bila uputila i možda je nađem i vratim joj ga.

Komentari

Komentari