Foto: 
autor nepoznat

Dželat

Vraćajući se sa posla, dželat je svratio do trafike na uglu da kupi sebi cigarete. Postavio je novi rekord-četiri dana bez duvanskog dima i to je bio dovoljan razlog da sebe počasti jednom kutijom cigareta. Nakon nje će se, verovao je, zauvek lišiti te rđave navike. Usput je svratio do omiljene kafane da bi sebe počastio zbog jednog drugog rekorda, a to je peti dan bez alkohola. Dželat je bio pred penzijom i monotonija na poslu ga je sve više trošila i deprimirala. Odavno već ne uživa u poslu, radi mehanički, bez ikakvih emocija. Dok je iz sebe ispuštao prvi duvanski dim i dok je kroz taj isti dim merkao čašicu svog omiljenog pića razmišljao je o današnjem danu koji je ostavljao iza sebe. Mogao bi da ga uporedi sa onim od juče ili preključe s tim što je danas na poslu bar imao čemu da se raduje-ovom sadašnjem trenutku. Reakcije osuđenika su poslednjih godina identične. Cvilenje, plakanje, moljenje, neretko bi se neki osuđenik i uneredio dok bi mu on stavljao omču oko vrata. Sa setom se sećao početka svoje karijere. Tada je još bilo junaka koji su prkosili smrti. Uvek bi se obradovao nadahnutom poslednjem govoru, prosto mu je bilo zadovoljstvo obesiti takvu osobu. Ovi danas, po njegovom mišljenju, nisu ni vredni smrti.
Dok je u mislima obavljao retrospektivu svoje uspešne karijere i sadašnjih monotonih dana konobar mu je doneo još jednu čašicu žestine. Dva grobara za susednim stolom naručili su mu piće, a zatim su nazdravili svom kolegi, kako su ga oslovili tom prilikom. Dželat je prihvatio piće i sa blago kiselkastim osmehom je podigao čašu ka grobarima. Zasmetalo mu je što su ga oslovili sa kolega. On je sebe smatrao umetnikom, dok su oni za njega bili obični kopači rupa. Grobari su drugačije posmatrali stvari. Po njihovom mišljenju svako ko ima neke veze sa smrću za njih je bio kolega, bilo da je u pitanju izrađivač nagrobnih spomenika, ubica, dželat ili mrtvozornik.
Naručio je sebi još jedno piće i grobarima je uzvratio turu. Dželat nije voleo da ostane dužan. Za stolom je uvek sedeo sam, ne zato što je tako voleo već zato što su ljudi izbegavali njegovo društvo. Znao je da je to teret koji mora da podnese zbog prirode svog posla.
Jedino je konobarica kafane primetila njegov odlazak, prvenstveno zato što je ostavio veliki bakšiš. I zaista, dželat od tog trenutka više nikada nije pio, a svoju poslednju cigaretu ispušio je tri sata kasnije.
Dva dana od tada, dva grobara su pokopala svog kolegu i od njega su se oprostili skidanjem svojih kapa i prosipanjem par kapljica žestine po sveže iskopanoj humki. Te kobne večeri, dželat se vratio u svoj dom i obesio se. Prvo je za stolom napisao oproštajno pismo koje je bilo u vidu poslednjih reči, motivisano i ponosno se popeo na hoklicu, provukao je glavu kroz prethodno napravljenu omču i veselo se zaljuljao. Kada su ga sutradan pronašli, bledunjavog i omlitavelog, na stolu su mogli da pročitaju sledeće reči:
„Mnogi su uživali u blagodetima mog zanata osim mene samog, do ovog trenutka. Bojim se da više u životu neću obesiti nikoga ko je smrti vredan i zato sam odlučio da moja poslednja žrtva budem ja sebi lično. Ja sam se navikao na smrt, zato se ne brinem za svoju dalju sudbinu. Verujem da će mi biti bolje u večnoj smrti nego u životu sa vama, kukavicama koje se smrti plaše. Zbogom!“

Komentari

Komentari