Foto: 
Ivan Rajović

Eh, taj “Piano”

Sedeo je u “Pianu”, jednom od najlepših mesta u gradu, i ispijao drugo pivo, obuzet opsesivnim mislima kojih nikako nije mogao da se oslobodi. Došlo je sve to tako iznenada.

Uvek je to tako, mada retki shvataju da su ljudi u različitim situacijama drugačiji i ono što obećaju u nekim, manje više retkim trenucima zanosa i egzaltacije, kasnije smatraju potpuno suvišnim, ili čak neizvodljivim. A biti prijatelj sa nekim koga neizmerno voliš, a nije ti dato da sa njim budeš, gledati nekog pored nje, biti svestan njihove veze i biti prijatelj... Možda to neko i može, on ne, bar ne u ovom slučaju i bar ne za sad. Možda se nešto promeni, mislio je, jer, čudno je ovo vreme, ljudi bez identiteta, bez potrebe da poštuju izgovorenu reč, bez poštenog odnosa prema sebi i drugima. Jer, takvi lomovi, posle tolike i takve ljubavi, trebalo bi da budu najavljeni, predosećeni, trebalo bi nešto da počne da se odmotava ili zamotava polako, da se diže tenzija dok se stvari ne dovedu do one tačke kad jednostavno prava istina i nemogućnost očuvanja jedne takve veze i zajedničkog života ne ispliva na površinu. Ali, sve se svelo na: „ovako više ne ide“.

Istovremeno, činilo mu se, ili bi možda voleo da je tako, osetio je izvesno olakšanje. Osetio se slobodnim i bogatijim za još jedno iskustvo. A onda je sve prestalo da postoji. Ostali su samo neki fragmenti sećanja koji će se, znao je to, tek uobličiti, i neki osećaj tuposti, ravnodušnosti, neke potpune nezainteresovanosti za sve, neke tihe tuge, ali i nečeg pozitivnog, kao još jedne jedine čestice koja je tu da održi goli život, da ga ne obesmisli potpuno i odbaci kao više potpuno neupotrebljivu navlaku za ugljenisanu dušu.

Prestalo je i nestalo nešto što se nikada više za života u takvoj ili sličnoj varijanti neće ponoviti. Ipak, mislio je da misli, dobro je da je sve to prošlo bez nekih velikih lomova, kako velike ljubavi znaju da iskomplikuju stvari.   
Nije mogao da zna koliko je u svemu tome sve vreme bilo ljubavi sa njene strane, što više nije ni bilo bitno. Morao je da prizna da je ta njena privrženost bila iskrena, nesebična, da ga je volela, da ga voli i da je zaista u stanju da za njega učini sve, kako je govorila.

Ali on nije imao snage za nešto takvo, i dozvoljavao je sebi da tone sve više i više zarad nje, a svestan da je na taj način gubi i da će jednostavno morati da dođe dan kad to više tako neće moći da traje. I došao je.

Trebalo je pripremiti za ono što je preostalo, za poslednju etapu bez igde ikog. Izgubio je svog anđela čuvara, izgubila je i ona njega, i ostao je sam u tom đavolskom svetu da se bori, a nije više znao za šta, jer ništa više i nije želeo, niti mu je išta više trebalo. Ustvari, jedino što je želeo jeste da ona bude srećna u životu i nadao se da će biti, verujući u svoju predstavu o njoj, a ne ono što jeste i što bi možda mogao da kaže i na drugi način.

Mislio je da će sve to biti mnogo potresnije, ta ispovest za koju se spemao da je zapiše, a ispalo je onako bezlično, uz pivo u “Pianu”. Sada je tome bio kraj, veliko rasterećenje, nasuprot velikom i neizmernom gubitku koji ničim nije mogao da nadoknadi. Jedino što je mogao da kaže, a da bude veran opis onoga što je osećao, dakle kao nešto utešno jeste: „dosta za jedan ljudski život.”  

Ali ono što ga je i dalje proždiralo bilo je ta neopisiva i ničim potkrepljena ljubomora, sama pomisao da je sa nekim dovodila ga je u stanje potpunog haosa. Ne zato što nije želeo da je srećna, već nekako kao da se radilo o njegovom detetu, što je mislio da je niko ne zaslužuje. Ali, naći će se neko već... A i ako se ne nađe, on tu više ništa nije mogao. I ako postoji nešto dobro u svemu tome, jeste to da nije on bio taj koji je morao da preduzme taj korak, jer da jeste, sigurno ga ne bi preživeo. „Ovako sam živ, ako je to život”, izgovorio je glasno i pritisnuo obarač pištolja-igračke koji je sve vreme držao u ruci.

Ivan Rajović

Komentari

Komentari