Foto: 
autor nepoznat

Evo sunca, mala dušo

„Evo sunca, mala dušo, sve će biti u redu“ , pevala je Nina i potiskivala joj sva osećanja iz utrobe pravo u oči isprane teškim suzama.

„Evo sunca“, nastavljala je, a mala melodija širila joj se kroz pore i mirisala na svetlost. Zvala  je na uspomene, podizala plime starog sećanja na život i doba nade. Da je u sebi imala još koju kap energije, ustala bi i zaplesala, zapevala bi uspavanku koju je pevala čedu pred spavanje, a sebi svako jurto u čast boginji svetla, sunčevoj kraljici i simbolu njene lavlje duše. Ovako, mogla je samo da leži u mraku svoje ljudske ljušture i misli na dobrotu koju ubiše i raskomadaše tragovi vremena. Neko se jednostavno tako rodi, u noći bez zvezda i mesečine, sa sudbinom ispisanom crnim mastilom na komadu kože sa već utisnutim žigom đavolje šestice.

Sada ju je nemo pevušila svom jedinom. Pevala je tu melodiju u sebi, bez reči, pevala je tu pesmu kao molitvu prizivajući svetlo da se vrati u njega i otera zlo koje mu je uzelo divni um.  Sakrila se iza nemih reči i ljuljala se u ritmu Ninine male melodije. Nina je to umela da peva sa takvim ubeđenjem da se sunce rađalo u sred noći, pevala je Nina kroz nju, pevala je kroz njene ruke, ispružene u vazduhu u potrazi za zagrljajem kojim bi je utešio. Buljila je uplašeno u pustinju njegovog pogleda i prizivalaval kišu. Pevala je o ljubavi u vetar, u vacuum između njega i svetlosti. Pesmom je pravila most od suza i sunca, pesmom mu je pokazivala put nazad, vodila ga je iz Hada. Orfejskom pesmom vukla je ostatke njega u dan okupan prolećem u vremenu između svetva.

Iz njega sevala je zla krv i smrt. Zlo je bilo jače od njene pesme, hranilo se njegovim bolom, njegovim pijanim zaboravom na ono što je mogao imati. Lagalo mu je o svetu bez patnje, o životu bez rana, o rekama slatke krvi prvih uzdaha. Uvlačilo ga je u svoje kolo mrtvih device raspojasane putenosti, gledalo je kroz njegove oči i govorilo njegovim usnama. Ubijalo ju je, ubijalo je njenu molitvu, prestalo je da se plaši njene ljubavi jer je osetilo da je zagospodarilo i mesom i duhom.

Tu u mraku svoje ljudske ljušture slušala svoje srce, kucalo je sve tiše, sve sporije. I ono se predalo, polomilo se sa poslednjim udarom đavolje horde koja je protrčala kroz njega i prljavim papcima izgazila smu njegovu suštinu. Na kraju je stalo. Ljuštura njenog izmučenog tela ljuljala se još neko vreme u ritmu male Ninine melodije “Evo sunca, mala dušo, sve će biti u redu draga…”

Otvorila je oči i pogledaja u život ispod sebe. Svitalo je, zora je cepala tamu vatrenim bojama jedinstvene božije lepote. Prvi vetar osušio joj je suze donoseći joj miris slobode i neba. Zora ju je okupala zlatom sreće, gore iza sunca ugledala je lica onih koji su je u ljubavi dozivali i radovali joj se. Opet je sijala, raširila je ruke, otvorila neveidljiva krila i poletela. 

“Sve će biti u redu, mala dušo, evo sunca...”

Komentari

Komentari