Foto: 
Roey Ahram

Galerija na trgu vetra

„Sigurno je to laž na koju nasedaju naivni. Ili oni koji su spremni u svojoj lukavoj naivnosti da pokleknu.“,mislio je... Duboko u sebi, posle mnoštva godina izgnanstva iz sopstvene duše i tela, shvatio je da je bio u prevelikoj zabludi kada je, poput mnogih koji su ličili na mrave, milio žureći nepreglenom stazom. Bulevari, trgovi, uličice, sva ona osvetljena i mračna mesta sakrivenih duša u potrazi za...

On, da on, jurio je grčevito, gubeći korak sa vetrom, tražeći dve zvezde. On, on je samo želeo dve zvezde koje u tačno vreme, vreme koje je bilo neprecizno i nenajavljeno… Dlanovi su bili vlažni, ne od nestrpljenja, bili su vlažni od iskonskog straha, paranoične opsesije da nikada i baš nikada neće prosvetleti dlanove, osetiti prijatnu toplinu i zaspati.

Uredan, ne dozvolivši da jad vremena unakazi spoljšnjost, bio je spreman, tražio je i dalje, sada već drugim nepreglednim nizovima, izbegavajući zamke, ne pristajući da još jednom bude ulovljen u sopstvenu mrežu.

Naravno, to tako mora biti. Dani, meseci, godine, zaleđeno vreme klizili su kao peščani sat, izgubljene su milijarde trenutaka koji su mogli biti celina mozaika, ali to nikada nisu postali.

Jedna galerija, nije imala ime, čuo je da je na trgu vetra. Posmatrao je, uplašen, krajičkom oka, plašeći se sopstvene senke. Ne, nije smeo ući, samo je čuo da u njoj...

 Galerija na trgu vetra nije imala eksponate, postojali su samo zidovi, prazni zidovi i niko ili možda retko ko je znao da prazina zidova nije istina... Postojala je priča, prenošena sa kolena na koleno, da svaka generacija može u dato vreme videti...

Niko, ili retko ko zna da bi se u određeno vreme, nenajavljeno... pojavio on... Kažu da je bio kolekcionar, da je nestao, nikada nije umro, jer za to ne postoji dokaz. Da bi se pojavio iz veka u vek i iznova preživeo sve oluje, ostavljajući na zidovima...

Možda je on bio i slikar, to arhive ne znaju, nijedan trag ne postoji. Ni galerija na trgu vetra, ni ljudi, ni izloženi likovi i događaji...ništa.

Zaspao je, klečeći poluzgrčen, zaspao je na mekanom jastuku koji nije postojao. Spavao je čudno mirnim snom, u galeriji na trgu vetra gde su bili prazni zidovi i mirisi vremena, spavao je...

Nekako u cik zore, jedan zid nije bio prazan, možda se nazirao neki lik, lik neke prilike nejasnog oblika, neka junakinja nekoga davno nestalog, činilo se da u naručju drži jastuk...

Komentari

Komentari