Foto: 
autor nepoznat

Grot i šumska vila (prvi deo)

Šuma je bila njegovo igralište, velika, nepregledna. U dugim popodnevnim satima znao se dosađivati hvatajući čeljustima mušice u letu, zubi bi tupo klapnuli, a mušica lako izbjegla smrtonosnu klopku i igra se nastavljala. Znao je juriti leptira do kraja proplanka ili pokušavati  šapama uhvatiti pticu sletjelu po zrnevlje. Toga dana je lutao duže nego inače.

Izašavši na čistinu pred njim se otvori jezero.

Nije ranije dolazio u ovaj dio šume, ali sjeća se upozorenja da ovamo ne zalazi. Pričalo se među stanovnicima ovog zelenog kraja kako je jezero prokleto, nastalo od suza davno ostavljenih i zaboravljenih djevojaka, gonjene daleko od onih koji ih nisu željeli, dolazile su ovdje u najdublje srce gore oplakujući sebe i svoj usud, dugo bi plakale u noć, a suze bi se sa prvim rosama spajale i tvorile malo jezero.

Vremenom mnoge izgubljene duše saznale su za ovo mjesto i u njegovoj tišini nalazile utjehu, među svojim po nesreći  sestricama, osjećale su se sigurnima. Dolazile su iz najudaljenijih krajeva, mlade, jedre, odbačene, očiju isplakanih tugom, savijale se nad jezerom i djelile sa njim svoju bol, nevoljene, neželjene, mnoge sa sjemenom začete ljubavi pod srcem, u njegovim dubinama nalazile svoj mir, svoju tišinu, svoj dom.

Kad suze uguše potrebu duše za vazduhom i ljepotom sunca prepuštale su se u plavetne, potom modre do mračnih dubina, zauvijek napuštajući ovaj svijet.

Pod krošnjom jedne vrbe potražio je hlad od popodnevne trke za leptirima. Možda je usnio, možda je zaspao, pod prelamanjem svjetla kroz lelujave kose vrbe učinilo mu se voda na površini se zamreškala.

Ustao je i bliže prišao jezeru. Nadvivši se nad plićakom već je šapom upadao u vlažan pjesak. Vidio je samo svoj odraz. Nije ga uplašilo kad su iz vode izvirili nježni bijeli prsti, potom malena skoro dječije nježna šaka i pomilovala ga po njušci. Osjetio je samo bolnu tugu, duboki mir i pomirenje sa trenutkom.

Sitna ruka sa njegove njuške pored prevoja oka sve do ušiju povlačila je vlažnu i toplu brazdu nježnosti otkrivajući dio podlaktice, oblo rame i mirno čelo sa prelijepim krupnim očima boje modrine šumskog jezera, mile i tamne, dok se niz kosu prosipao mokri vijenac skoro uvelog poljskog cvijeća.

Druga ruka mu se uvlačila pod vrat. Neprimjetno je koračao dublje u jezero. Tanjušna odora jezerske prilike prelivala se površinom vode, u zagrljaj sve topliji i iskreniji  tonuo je. Da li je to ljubav prema nerođenom djetetu, ljubav majke prema izgubljenom čedu, ljubav dragane za željenim, sve ono što samo žena može da nosi u sebi?

Voda mu je dosezala do njuške, do očiju. Nije znao da je sunce i dalje sjajno i toplo, sve se prometnulo u nebesko plavetnilo, ruke su ga vukle, bio je izgubljen za stvarni svijet, izgubljen za sebe i za sve one koje je volio.

Da ne postoji  iskra tuge koja je začeta davno u djetinjstvu utemenjena na prijekom i često hladnom pogledu njegove majke, da li bi bio doveden na obale ove otjelotvorene patnje, u jezersko okno?

Bjeličasta prilika nije izgledala kao da tone, a vukla ga je dublje u sve mračnije vode nepreglednih modrina.

Komentari

Komentari