Foto: 
autor nepoznat

Instinkt

Noć se u deliću sekunde spustila preko umornih krošnji i prekrila čitavu šumu. Umesto svitaca, koji su obično u ovo vreme pevali svoju uspavanku, čulo se samo glasno disanje i sve jače lomljenje otpalih grančica koje su pokušavale da se samo odmore na zemlji. Kako su sekunde odmicale, tako se sve brže i jače čulo lupanje bubnjeva. Suvo lišće je pod pritiskom stopala ponovo letelo prema granama, a nekoliko pari melenih nogu bilo je na dužinu malo veće šišarke od čeličnih cevi koje su ih stizale. Da se odnos snaga između lovaca i lovine merio iskustvom, verovatno bi se već zajedno golicali na nekom proplanku čekajući večeru da im od nekud dođe sama, ali su u ovom slučaju uloge bile podeljene, tako da je svaka strana živela u istom trenutku svoje prvo odrastanje. I dobro je da je bilo tako. Za obe strane.

Prvi su od umora posrnuli lovci. Dva dečaka približnih godina, koji su sami krenuli da se dokažu kao lovci. Očevi su pili malo dalje u kampu, a oni su se bez pitanja iskrali i krenuli sami, sa puškama za list manjim od njih samih, u pohod na dokaz da su im dorasli. Lovinu je izdala snaga posle nekoliko metara. Dva malena vučića, saznavši da im je otac stradao u borbi za teritoriju, krenuli su da majci pomognu oko hrane. Dok je ona još lizala rane iz borbe u kojoj je ostala bez čuvara i zaštitnika, dva mališana su odlučili da budu veliki. Prihvatili su se prevelike uloge. Znali su to. U ovom trunutku ta činjenica je bila još jasnija nego kada su krenuli da nađu hranu.
Na par metara jedni od drugih disali su kao da im je svaki udisaj poslednji. I dečaci i vukovi. Mislili su na svoje, preispitivali sopstvene odluke i smišljali naredne korake. Strah im je obuzimao malena tela sve više kako su dolazili do daha. Kada je bol u udovima postala podnošljiva i kada su vratili po malo snage u umorne grudi, po prvi put te večeri, posumnjali su u sebe. I dečaci. I vukovi.
Odlučni u odluci da se vrate, svako svojoj kući, znajući da će ih tražiti, pošli su, jedni prema svetlu, drugi prema mirisu. Dečaci su tražili očima vatru logora, a vučići njuškama miris majčine krvi. Izgubivši iz vida, na trenutak, sa kojom su se namerom našli tu gde se nalaze sada, ispod senke velikog hrasta, na iznenađenje svo četvoro, sreli su se oči u oči. Mali ljudi i mali vukovi. Stajali su tako kao ukopani, činilo se predugo. Gledali su se u oči. Svako u svom strahu od onog drugog, čekali su ko će napraviti prvi korak.

Da li je hrast imao bilo kakvog uticaja na ovaj slučajni susret, ili je neka druga sila uticala na razum ovih bića, nije sasvim poznato, ali je sigurno to da su u tom trenutku zaboravili, i jedni i drugi, zašto su uopšte krenuli sami kroz noć. Neka čudna milina razlila se kroz krvotok dečaka i oni se spustiše na kolena obuzeti lepotom malih krznenih lopti ispred sebe. Dirnuti gestom dečaka, vučići krenuše oprezno prema njima. Par minuta su se navikavali na dodire kože i krzna, na mirise i poglede koji više nisu bili neprijateljski nastorojeni. Odleteše negde u noć lovci i lovine i ostaše pored velikog hrasta samo deca.
Nije prošlo puno vremena kada su dečaci čuli u daljini svoje očeve kako ih dozivaju. Vučićima ostaviše svoje sendviče i uz obećanje da će se videti ponovo, krenuše put glasova.
Noć je bila svedok trenutka u kome su svi bili samo ono što osećaju. Nije bilo važno naučeno, a ni ono što bi trebalo biti, jedino se računao instinkt, a on je ovoga puta bio jasniji nego obično. Oni ga se ni kasnije u životu nisu odrekli. Ni dečaci ni vukovi. A šta je sa Vama????

Komentari

Komentari