Foto: 
autor nepoznat

Invalidi su sa druge strane žice

Krajičkom oka, razgovarajući sa direktorom privatne klinike za neurološke bolesti, Marina je u parku ugledala njih desetak u kolicima. Od danas radiće sa njima kinezi terapiju, prešla je iz državnog u privatni sektor, najzad, pomisli, trebalo je toliko truda, ali vredelo je.  Direktora Skenderbegovića je poznavala od ranije, obećao joj je posao a ona je bila među najboljim terapeutima i najzad će raditi za najbolju ustanovu tog tipa u zemlji.

Pogledala je u mermernu zgradu,  koja se presijavala na suncu. Prava je sreća raditi na takvom mestu. Tu su se lečili oni sa dubljim džepom, sobe luksuzno opremljene, sa svim mogućim pomagalima, čak su ispunjavali i pojedinačne, lične zahteve pacijenata, poštujući ukus i ličnost svakog od njih. Park u kome su izvodili u šetnju bolesnike svakog popodneva beše sređen,  posebno prilagođen bolesnicima, prepun cveća, drveća i klupa, mogla se čak popiti i kafa i sok iz restorana koji je radio u okviru klinike za bolesnike i njihove posetioce.

Marina je odlučnim korakom došla do male skupine, osetivši se kao vaspitačica u vrtiću. Bili su to mladi ljudi, ne više od četrdesetak godina, neki su se smešili, neki neodređeno gledali u stranu, bili ozbiljni a neki ljubopitljivo gledali u njeno lice. - Ja sam novi fizioterapeut, rekla je.- Ja ću vam pomoći da svi vi ozdravite i stanite na noge. Bićete novi ljudi, život je pred vama, još ste mladi, lepi, pametni.- sa puno entuzijazma je započela svoj govor. Jedan mladi čovek je zevnuo i ne gledavši je rekao:- Kako mislite da to postignete? Jel izmišljen neki novi lek? Neka novina u terapiji? I za koje vreme, godinu dana, pet ili deset godina?

- Kako se vi zovete, mladi čoveče? U vama kao da postoji nekakav bes, pritajeni, neka odbojnost, vi želite zauvek da budete invalid. Koja je bolest u pitanju?- Marina se ponosila i svojim započetim studijama psihologije, tako da je ponešto i znala iz te oblasti.

- Ne znate? Pa mi svi ovde imamo ili multiplusklerozu ili neku neispitanu neurološku bolest. Uzgred, ja sam Jovan, bolestan sam ima eto već dvanaest godina. Živ nisam dok ne čujem kako to planirate da nas ozdravite. Daćete nam ulje, ali to pokušavaju da legalizuju zadnjih 25 godina i ništa.

- Kakvo ulje? Ne mislite valjda na "ono" ulje, to lažu, to ne deluje. - a onda se okrenula ka ostalima.- Pretpostavljam da niste ništa ni pokušali, osim što ste u ovoj prestižnoj ustanovi, neki vid lečenja, ima pobogu toliko načina..

- Ima, ali svi su nedolotvorni za nas.- rekla je jedna mala, sićušna žena kovrdžave kose.

-Vi mislite da mi samo sedimo. Ja lično imam i radnu terapiju heklam recimo, i idem na masaže i vežbam, pijem redovno lekove ali noge one me ne slušaju nikako.- javila se druga.

- Srećom pa imamo para, inače bi bili na teretu porodice- javio se jedan sede kose sa brkovima. - Ja sam bio menadžer IT sektora, bio sam mozak, a vidi me sad- odmahivao je glavom.

Marina uzdahnu, biće teže nego što je zamišljala. Ovi ljudi su jako teški, ne žele da sarađuju, pokušaće neki invazivniji pristup, da ih protrese, da ih pokrene na akciju. - Slušajte, ja znam da vam je teško, veoma teško. Da, zaista razumem, ali morate biti uporni do maksimuma, moramo krenuti od vašeg mentalnog stava koji je prilično negativan. Vi mislite da ne možete i to mozak usvaja kao istinu, to ćemo menjati polako, napisaćete mi do sutra vaše ime, godine i koliko dugo ste bolesni kao i kako zamišljate svoju budućnost. Dobro?- usiljeno se nasmejala. - A sada ćemo se malo upoznati, pa ćemo se prošetati okolo, možete i vi mene pitati štogod.

- Ova je luda.- reče Jovan kovrdžavoj ženici.

- Mislila je sad ćemo se malo provozati okolo.- reče ona, prigušeno se smejući.

 

Narednih dana Marina je radila punom parom, želeli su da vežbaju, da pokažu svoj trud, bilo im je prilično naporno, jer je ona želela da ih pokrene pa je malo i preterivala. Posle par dana neki su se osećali bolje, neki mnogo gore, iscrpljeno, čak nisu pomagale ni masaže ni slušanje muzike koje je Marina uvela kao terapiju, nekima se večito spavalo a neki su bili ljuti i neraspoloženi.  Jovanu je teško padalo da toliko radi, ali mu je bilo ispod časti da se žali. Nije mogao da hoda, ali nije mu to predstavljao problem, navikao se na to, kad se na nešto navikneš, dobro ti je, ma koliko se to činilo loše. Ali eto, sad ga je ova terala da vežba, pa je osećao da mu kosti i kičma pucaju a nervi podrhtavaju. Sedeo je i pušio, dok se kafa lagano hladila. Marina sede pored Jovana, i izvadi cigare, naručivši kafu sa šlagom.- Eto najzad da malo predahnemo. Sutra je nedelja pa neću doći. Imam i ja dušu.- nasmejala se.- Samo je mi nemamo.- reče Jovan. Takav je obično bio kad ga neko tera na nešto. - Samo mi moramo da trpimo bolest svaki božji dan i noć, nema odmora za nas. ja se osećam kao da nosim tovar cigli na leđima dok radim bilo šta.

 Gledala ga je kroz svoje duge, fino namazane trepavice Max Factor maskarom, pa joj najzad  puče film.- Šta bre vi hoćete?! Toliko se trudimo oko vas, a vas... a vas nije briga. I kako to ne možete, nije mi jasno, apsolutno možete sve! Imate svi ruke i noge koliko vidim, ali nema napretka, zašto? Jer nema truda! Prosta jednačina sa jednom nepoznatom.- rekla je ljutito i povukla dim, a onda ispustila oblak ispred Jovanovog nosa.- Eto, to je moje misljenje, Jovane, a ti nemaš prava da se ljutiš.

- Ne ljutim se, nego jel si ti sigurna da je to baš tako? Mi, invalidi smo sa druge strane ograde, gledamo u život a život nam se smeje u lice.- odgovara Jovan filozofski.

- Nego šta, nego je tako!  Šta pričaš ti, kakve žice, kakve ograde, gluposti, sve same gluposti!! Vas bre sve briga da ozdravite, volite da vam je loše, u stvari mislim da je vama tako dobro! Da, svi vam pomažu, svi su oko vas, pa zašto bi se trudili? Volela bih kad bih mogla da uđem u te vaše tupave glave da vidim šta vas drži toliko prikovanim za ta kolica.

- Grč, recimo spazam mišića. To je nezavisno od naše volje. Nemoj toliko da se nerviraš, šlog će te strefiti.- bio je mrtav-ladan, što nju dodatno iznervira.

- Nezavisno od vaše volje, čuj njega! Čovek može da postigne sve što hoće, zapamti, sve, samo kad hoće, ali vi... vi očigledno nećete. I baš bih volela da sam na vašem mestu, videli biste vi.... šta je volja.- reče pa munjevito ugasi cigaru, ne popivši kafu sa šlagom do kraja. Okrete se, nije mu ni zdravo rekla. Ide lepo kući da legne u kadu, sipa sebi neko vino i pusti Betovena, da ne razmišlja o idiotima. 

- Nemoj dva puta da poželiš istu stvar, možda ti se i dogodi.- povika za njom Jovan zapalivši novu cigaretu.

***

Dve godine je radila na klinici, toliko dajući sebe, ali rezultata nije bilo. I onda je ona pala u sred sale. Pa da, obrisali su pod, okliznula se. Mutna slika se ponavlja, kao traka nekog crno-belog filma, doktor govori to je to, po svim nalazima imate progresivnu multiplusklerozu, znate šta to znači!- uzdiše i gleda je u oči. Žao mu je, mlada je, tako ambiciozna. - Bolje da vam odmah kažem, bolest brzo napreduje, mogu da vam preporučim neku banju, ali dobro je da smo na vreme otkrili tako da uz lekove može da vam bude dobro.

- Naravno da ću biti dobro. Znam sve o tome. Ova bolest može da se izleči, zavisi sve od stava, od toga kako razmišljaš. Ja nisam jedan od onih paćenika, uspeću, videćete.

- Sa srećom Marina, takav polet se retko sreće sa obolelima sa ovom dijagnozom, a to je dobro, možda ćete baš vi doneti revoluciju u ovoj oblasti. Možete biti u novoj zgradi koja se izgradila skoro baš za takve bolesnike, oni rade savremenim metodama.

- Znam, radila sam tu pre par godina.- To je divno, znači upoznati se sa njihovim radom?- pita doktor.- Jesam.  pokazaću ja njima svima, izboriću se. - govori dok  žurno okreće točkove i izlazi. Ljubazna sestra joj otvara vrata.- Hvala mogu i sama.

 

Marina sedi u kolicima i gleda kroz veliki prozor u holu drugog sprata klinike. Provala oblaka a okolo nje, oblak dima od njene već treće cigare. Sestra ju je opomenula da ovde ne sme da se puši, jer je to ipak zdravstvena ustanova. Trnu joj prsti na nogama, juče je već dva puta prosula kafu na sebe, pa se oblači dugo, jer jebena košulja ima 22 dugmića, može da ustane samo uz dizalicu.- analizira svoje stanje. -Ovo je tako podmuklo, sad razumem te ljude, jadni oni, jadna ja. Pravda je zadovoljena. Htela sam da znam šta je u njihovim glavama. Sad znam, ali šta je u mojoj?  Nije u redu. Ponekad mi je lako a nekim danima, pogotovo kišnim, pogotovo sad, uh, ma samo sam umorna. Tako prokleto umorna.- priča naglas. Briga je da li je neko čuje.  Dolazi ista vrckava sestra, uzima joj cigaru, ne u stvari joj otima iz ruke, onda iznervirana gura njena kolica u veliku salu gde dolazi novi terapeut da rade grupne vežbe. - Ma nosite se i vi i vežbe, neću da vežbam, to meni ništa ne pomaže. Danas ne planiram da radim ništa. Jel čuješ ti, jel si gluva?- viče na sestru.- Pa da, uz toliku platu, mora da si i gluva i nema!

- Morate prvo da se smirite, nervoza samo pogoršava zdravlje.- reče joj nasmejani terapeut, ulazeći iza nje, preuzevši od sestre kolica i postavi je zajedno sa ostalima.

- Dakle, ja sam terapeut Jovan, menjaću vašeg stalnog terapeuta Miću i počećemo sa laganim vežbama koje možete raditi u kolicima, dakle vežbe za vrat i rameni pojas, ali pre toga mi se predstavite.- Marina ga gleda, ne može da veruje, pa to je onaj Jovan koji je nepokretan razgovarao sa njom kad je.... Ona pokušava da ustane, ali zaboravila je da je u kolicima i pada ispred njega. - Jovane, molim te, molim te, vrati film, ja sve vidim i znam, vi i mi... Mi smo sa druge strane žice, mi invalidi, sećaš se, to si mi rekao.

- Sve će biti u redu, gospođice, ne brinite. Ja ću vam pomoći da ozdravite.- reče joj Jovan i okreće se, dozivajući sestru. Nije je prepoznao.

Komentari

Komentari